Uvijek razmišljamo što i kako reći djeci, ali ne vidimo uvijek široku sliku kakve vide stručnjaci koji se bave samo tim – djecom. Zato je dobro čuti i njihovu stranu…
Mi kao roditelji pazimo da s djecom koristimo prave riječi, prave rečenice, da ih na pravi način usmjerimo i ne pošaljemo pogrešnu poruku. Trudimo se naći prave riječi, ali kad se nađemo u trenutku, nekad nas napuste sve prave riječi. To je sasvim ljudski i ne moramo zbog tog nositi krivnju, ali nekad je dobro čuti mišljenje stručnjaka o nekim rečenicama koje uistinu često koristimo.
Za jednu rečenicu nikad ne bismo rekli da je „pogrešna“ i da je ne bismo trebali olako izgovarati, a stručnjaci kažu da bi mogla zapravo negativno utjecati na djecu. Kad želimo umiriti svoju djecu, naime, često kažemo „Sve je u redu“. I tom rečenicom ne mislimo baš ništa loše. Želimo umiriti dijete, reći mu da smo tu i da ne mora brinuti, da će se sve riješiti. Na primjer, ako je dijete palo i razbilo koljena.
No, stručnjakinja za roditeljstvo Reem Raouda ukazuje na to da je ova uobičajena rečenica potencijalno štetna za emocionalni razvoj djece.
„Kao trenerica za svjesno roditeljstvo, primijetila sam kako ova dobronamjerna fraza može uzrokovati dugoročnu štetu koju većina roditelja ne prepoznaje“, objašnjava Raouda. Problem nije namjera koja se krije iza riječi, već utjecaj na to kako djeca obrađuju emocije.
Kada roditelji odmah odbace djetetovu uznemirenost rečenicom „sve je u redu“, nenamjerno uče svoju djecu da preispituju vlastita emocionalna iskustva. To odbacivanje prekida prirodni tok emocija kroz tijelo, zbog čega djeca mogu biti zbunjena oko onoga što osjećaju. S vremenom, djeca mogu naučiti ne vjerovati svojim emocionalnim reakcijama umjesto da razviju zdrave mehanizme suočavanja.
Problem je taj što ta rečenica ukazuje na nesklad između onoga što dijete doživljava i onoga što roditelj priznaje. Kada je dijete istinski uznemireno, a roditelj na ovaj način zapravo proturječi toj stvarnosti, to stvara takozvanu kognitivnu disonancu. Priznavanje osjećaja je prvi korak prema njihovoj učinkovitoj obradi.
Djeca čije se emocije odbacuju mogu na kraju potpuno prestati dijeliti svoje osjećaje. Umjesto da izgrade otpornost, ovaj obrazac potiče na izbjegavanje koje se može protegnuti i na odraslu dob, zbog čega bi kasnije bilo još teže naučiti regulirati emocije.
„Emocije bi trebale teći tijelom“, primjećuje Raouda. „Prekidanjem ovog prirodnog procesa preuranjenom utjehom, djeci uskraćujemo sposobnost da identificiraju, imenuju i reguliraju svoje emocije.“
Osim toga, roditelji koji sebi i djetetu postavljaju izuzetno visoke standarde mogu nenamjerno očekivati da će njihova djeca brzo prevladati negativne emocije. Međutim, ovaj pristup često se obija o glavu, što dovodi do toga da se djeca bore s obradom teških osjećaja na zdrav način.
A što onda treba reći?
- Vjerujem ti
- Tu sam uz tebe
- Ne moraš odmah biti dobro
Potvrđivanjem dječjih emocija, pomažemo im da razviju sposobnost prepoznavanja onoga što ih uznemiruje i kako prevladati slične izazove u budućnosti.
Osim tog, možemo djeci pomoći da imenuju svoje osjećaje ovim rečenicama:
- Izgleda kao da se trenutno osjećaš uplašeno/tužno/kao da te jako boli
- Taj pad je izgledao baš zastrašujuće
