Odnosi roditelja i djece tema su koja uvijek zahtijeva posebnu pažnju, ali isto tako nas i često brine, baš zbog činjenice da je to nešto što je vrlo važno za razvoj i odgoj djeteta. A modernim roditeljima nije lako…
Mobiteli su krivi za sve. Ne posvećujemo dovoljno pažnje djeci – krivi su mobiteli. Ne razgovaramo dovoljno sa svojom djecom – krivi su mobiteli. Kad bi postojao sindikat mobitela, sigurno bi se već pobunio zbog neprestanog svaljivanja krivice na njih. Vrijeme je da prestanemo kriviti svoje telefone baš za sve.
Telefoni, odnosno ekrani, nisu neka velika sreća – osim što nam se uvijek čini kao da jesu sreća u trenutku dok ih koristimo. No, nisu ni najgore zlo koje nas je snašlo. Često se roditelje, ipak, proziva zbog mobitela – s jedne strane zato što djeca previše gledaju u ekrane, a s druge strane zato što oni, roditelji, previše gledaju u mobitele. Ipak, ovog puta mobiteli nisu glavni krivci.
Istraživači su istraživali, kako to već čine, te došli do zaključka da nije vrijeme ispred ekrana uzrok pogoršanja odnosa između djeteta i roditelja. Zapravo, uzrok su razne i bilo kakve distrakcije općenito.
Do tog su zaključka došli istraživači u Švicarskoj koji su analizirali ono što nazivaju „tehnoferencija“, to jest, smetnje uzrokovane digitalnim uređajima, kako bi saznali jesu li distrakcije iz drugih izvora osim telefona zapravo jednako štetne za odnose roditelja i djece.
Otkrili su da izvor distrakcije, na kraju krajeva, nije bitan. Bitno je samo da se te distrakcije uklone, odnosno da baš ništa ne remeti komunikaciju i odnos djeteta i roditelja. Djeca su samo željela nepodijeljenu pažnju svojih roditelja. A kad ju nisu dobili, bez obzira na to je li razlog taj što je roditelj gledao u telefon ili obavljao neku drugu nedigitalnu aktivnost, odnos je patio na sličan način.
Važno je biti tu
„U ovoj studiji pokazali smo da kada nešto ometa roditelje, kvaliteta i kvantiteta interakcije roditelj-dijete je narušena u usporedbi s onim kada roditelje ništa ne ometa“, pojasnila je Nevena Dimitrova, glavna autorica studije i istraživačica na Sveučilištu primijenjenih znanosti i Arts Western Switzerland. „Rezultati su bili isti bez obzira na to je li uzrok distrakcije digitalna ili nedigitalna aktivnost.“
Ova je studija objavljena u časopisu Frontiers in Child and Adolescent Psychiatry, a u nju je bilo uključeno 50 parova roditelja i djece podijeljenih u tri skupine. U prvoj skupini roditelji su dobili upute da se igraju sa svojom djecom (koja su u prosjeku imala 22 mjeseca) 10 minuta. U drugoj skupini roditeljima je rečeno da se igraju sa svojom djecom, no nakon pet minuta dobili su upitnik s olovkom i papirom. U trećoj skupini roditelji su dobili isti upitnik, ali su ga ispunjavali na tabletu.
Skupine u kojima je roditeljima „poslužena“ distrakcija dobile su upute da se nastave igrati sa svojom djecom dok ispunjavaju upitnik.
Rezultati su pokazali da su djeca koja su bila dio „ometanih“ skupina pokazala nižu razinu društvene uključenosti prema svojim roditeljima, a roditelji su bili manje osjetljivi na komunikacijske signale svoje djece.
Navikavamo li se na ekrane?
Međutim, vrsta distrakcije – jesu li roditelji koristili tablet umjesto olovke i papira - nije napravila nikakvu razliku.
„Mi tumačimo ovo otkriće - koje je bilo jednako iznenađujuće za nas - kao mogućnost da su ekrani danas toliko sveprisutni da se mala djeca možda navikavaju na stvarnost gledanja svojih roditelja kako koriste ekrane“, rekla je Dimitrova.
Istraživači kažu da su najbolje vrste interakcije roditelj-dijete one koje su u potpunosti neprekinute. Ujedno su istaknuli da je „moralna panika“ oko korištenja ekrana donekle neopravdana.
„Vidimo da ekrani sami po sebi nisu štetni za kvalitetu interakcije roditelj-dijete“, objasnila je Dimitrova. „Umjesto toga, čini se da činjenica da roditelj nije u potpunosti uključen u interakciju negativno utječe na komunikaciju roditelj-dijete.“
