Postavljanje granica je nešto što mnogi roditelji ne vole, u čemu mnogi griješe, neki su prestrogi, neki preblagi. No, čini se da je način na koji ih postavljamo zapravo najvažniji.
Postavljanje granica djeci često je nešto što ne planiramo unaprijed, posebno kad govorimo o fizičkim granicama koje se odnose na svakodnevnu igru ili obveze. U jednom trenutku tvoje se dijete mirno igra u pješčaniku, a već u drugom vise s ograde iznad jarka. U tom trenutku reagiraš istog trena i vičeš: "Luka, siđi s ograde odmah!"
Idući je korak – jer prvi nije donio željenu reakciju – odbrojavanje, naravno. "Dobro, brojim do 3! Jedan, dva, tri…“. A na kraju, naravno, slijedi jedini mogući odabir koji će svaki roditelj razumjeti: "SILAZI ISTOGA TRENA!"
No, niti jedan ne pali i niti jedan ne potakne tvoje dijete da napravi pravu stvar – posluša te.
Dr. Becky Kennedy, psihologinja i autorica knjige „Good Inside: A Guide to Becoming the Parent You Want to Be“, kaže da postoji razlog zašto ovakvo postavljanje granica ne utječe dobro na djecu, odnosno zašto oni to stvarno i ne učine. Naime, dok izgovaramo te riječi, čak i ako to činimo čvrstim i odlučnim tonom, to zapravo nisu granice, nego je to svaki put zahtjev.
Dr. Kennedy kaže: “Prečesto imam roditelje koji mi dolaze i govore: 'Moja djeca ne slušaju!' Ali onda čujem ono što oni opisuju kao postavljanje granica: 'Ne razgovaramo s ljudima na taj način' ili 'Ustani s kauča' To su zahtjevi. Granica je nešto što kažete djetetu da ćete učiniti, a zahtijeva od djeteta da ne čini ništa."
Ako to primijenimo na onom primjeru s igrališta s početka priče, pa na to primijenimo drugačiji scenarij, dobijemo nešto drugo. Prvo pokušamo s: "Hmm, trebaš sići s te ograde, Luka." Ako nema odgovora, nastaviš drugim tonom, otprilike ovako, detaljno: "Ako ti je preteško slušati me, doći ću, skinut ću te s te ograde, spustiti te na zemlju i pokazati ti gdje se možeš popeti."
Tu se radi se o točnom opisu onog što će se dogoditi ako dijete ne posluša, umjesto onog pasivnog stajanja i govorenja djetetu da jednostavno sluša. Kad točno i detaljno iscrtaš svoju granicu, tako uklanjaš situaciju u kojoj tvoje dijete "ne može slušati" tvoje vikanje. Drugim riječima, granica je onoliko jasna koliko ju jasno i točno izgovorimo.
Dakle, samo se trebaš naoružati živcima i proširiti svoj vokabular što je više moguće. A na kraju ti ionako ostaje opcija vikanja, to uvijek imaš… Nekad se moramo i našaliti, zar ne?
