Korana Gvozdić gostovala je u podcastu „Mame kod Lane“ i otkrila kroz što je sve prolazila u trudnoći i s čime se sve morala suočiti da bi danas bila majka…
Svaka mama ima svoju priču o trudnoći, porodu, pa i svime što dolazi kasnije. Neke su idilične, neke su zastrašujuće, neke su divne, neke ne bi željele ponoviti… Kad god je rezultat isti – zdrava beba i mama – sve se može preživjeti i sve se može zaboraviti i prebroditi. Osim tog, na što je sve spremna žena da bi postala mama, to nema granica.
Korana Gvozdić, naša bivša televizijska voditeljica, iza sebe ima divnu, strašnu, lijepu i nepojmljivu priču o trudnoći i porodu, a o njoj je govorila u novoj epizodi podcasta „Mame kod Lane“. Koranu je ugostila Lana Gojak Bajt i s njom vodila vrlo emotivan razgovor u kojem je bilo smijeha, teških udaha, suza, dok je Korana prvi puta ispričala svoj put koji je prošla da bi danas bila majka dječaka Olivera te s kojim se sve strahovima i životnim borbama na tom putu suočila.
Nakon dvije neuspjele IVF oplodnje, Korana je bila izrazito emotivna i tužna, sasvim razumljivo, a onda je uslijedilo iznenađenje – plusić na testu. Odnosno plusić na četiri ili pet testova koliko ih je napravila prije nego što je čak i svom partneru išta otkrila. Razlog je bio strah od neuspjeha i strah da će opet sve biti uzaludno nadanje. Zato nije tu vijest neko vrijeme podijelila niti sa mamom.
Nakon sreće i slavlja zbog pozitivnog testa, uslijedio je njen put kroz trudnoću, koji je za nju bio vrlo traumatičan, budući da joj je otkrivena trombofilija, pa je morala trudnoću održavati lijekom koji je sama sebi davala – injekcijama. Iako je prije trudnoće imala izrazit strah od injekcija, nije imala izbora, pa se, kako sama kaže, jednostavno morala „prebrikati“ i odraditi to. Tijekom trudnoće ubrizgala si je sama između 230 i 240 injekcija i dokazala, kao i mnoge žene, da je sve moguće napraviti ako želiš postati majka. Injekcije si je davala najprije u trbuh, a kasnije u bedra.
Prepričala je kroz smijeh kako si je ako ne bi bila kod kuće ubrizgavati injekciju u, na primjer, zahodu kafića, dok bi partner Ivan Šarić čuvao stražu. Kroz cijelo to razdoblje vodio ih je i održavao smijeh.
Sin Oliver rodio se u 30. tjednu, carskim rezom, dok je Korana bila u općoj anesteziji. Nije ga dobila na prsa i nije ga vidjela do idućeg dana, a i tada samo u inkubatoru. Prvi susret s djetetom, njezinim malim „palčićem“, bila je slika na ekranu doktorovog mobitela. Prvi put je Olivera držala u naručju tek nakon 25 dana. Prepričavajući to, Korani je osjetno drhtao glas, a mnoge mame koje su to slušale zasigurno su suosjećale.
Budući da je u vrijeme poroda vladala korona i propisi su strogo branili posjete u bolnicama, Ivan nije mogao posjetiti Koranu, niti vidjeti sina – sve do izlaska iz bolnice, nakon 5 tjedana. Cijeli proces oporavka i Oliverov boravak na odjelu intenzivne njege morala je proći sama, bez fizičkog kontakta s obitelji i bliskim ljudima. Posebno je emotivan trenutak bio kada je njen suprug uspio prvi put doći u bolnicu. „Srce će mi otkazati,” rekla je Korana, prisjećajući se svog prvog zagrljaja sa suprugom nakon što su postali roditelji.
Jedna od odluka koje je Korana morala donijeti u trenutku kad se Oliver rodio, a rodio se dva mjeseca prerano, bila je hoće li svog palčića hraniti formulom ili humanim mlijekom. U tom trenutku nije znala što je humano mlijeko ni što su banke humanog mlijeka.
U podcastu su razgovarale i o drugim temama, pa je tako na pitanje kada je počela razmišljati o majčinstvu, Korana kroz osmijeh odgovorila: „Uvijek sam govorila da ću prvo dijete roditi sa 27 godina, jer je tada i moja mama postala mama.” Iako je majka postala s 38 godina, kaže da ni u jednom trenutku nije pomislila da je to trebalo biti ranije. Korana je na vlastitom primjeru dala odgovore na pitanja što je sve jedna žena spremna kako bi postala mama, s čime se sve morala suočiti i koje strahove je morala pobijediti kako bi danas držala u rukama malenog prekrasnog dječaka.
