Ne rodimo se sa sposobnošću prepoznavanja karakteristika i namjera ljudi oko sebe. To je nešto što se stječe iskustvom. No, nije lako gledati našu djecu kako stječu to iskustvo…
Kome se ne sviđaju djeca?! Pa to su – djeca! Dobri su, neiskvareni, volimo kad se druže, voliko kad naša djeca imaju prijatelje, i to puno njih. Možda se ne slažu uvijek savršeno i idilično, ali moraju svašta još naučiti, a svatko od njih je tako sladak i simpatičan.
Ovakvo je mišljenje često vrlo rasprostranjeno, pa kad pomisliš za neko dijete da ti nije baš simpatično ili da te čak u potpunosti odbija to dijete i ne želiš imati veze s njim – i ne želiš da tvoje dijete ima veze s njim – osjećaš se krivo, osjećaš se kao loš roditelj. Jer – što da netko to kaže ili misli za tvoje dijete? No, činjenica je da ti jednostavno ne mogu sva djeca biti jednako simpatična i draga. Neko dijete može biti takvo da ne želiš da bude u tvojoj blizini.
A što ako je takvo dijete – prijatelj tvog djeteta? Ili čak najbolji prijatelj tvog djeteta? Nije bitno koji je razlog „nesviđanja“: možda se ružno ponaša, možda voli zapovijedati, možda skače po vašem krevetu, a možda ti se ne sviđa ni kako se ponaša tvoje dijete kad je s njim. Ako je u pitanju starije dijete, možda ti se ne sviđa kako se razgovara, kako se odnosi prema školi ili što konzumira.
Sasvim je normalno osjetiti potrebu da zaštitiš svoje dijete. Psihologinja Rachael Murrihy objasnila je za portal The Conversation da takva situacija kod roditelja može potaknuti reakciju „bori se ili bježi“ (fight or flight), zbog čega se javlja nalet adrenalina, a to može potaknuti roditelje da kritiziraju prijatelja ili čak pokušaju zabraniti prijateljstvo.
Međutim, to može učiniti više štete nego koristi, posebno adolescentima koji su programirani da se protive roditeljima.
Što učiniti s mlađom djecom?
Kad su u pitanju mlađa djeca, a u goste im dođe prijatelj čije ti se ponašanje ne sviđa, već na početku moraš postaviti granice. Na primjer – nema igre u spavaćoj sobi ili po kauču se ne skače. Ako dijete koristi neprimjeren jezik ili je zlobno ili grubo, možeš reći „ne koristimo tu riječ u ovoj kući, budite ljubazni jedni prema drugima“. Ako je ponašanje i igranje preglasno, možda se mogu prebaciti van.
A kako sa starijima?
Da bi postali uspješni odrasli, tinejdžeri moraju proći kroz razvojne prekretnice i postali autonomni i samostalni. Kad se miješamo u njihova prijateljstva, to može omesti razvoj njihove neovisnosti i identiteta. Autoritarnost nije najbolji izbor za tinejdžera, nego bi pristup u toj dobi trebao biti daleko promišljeniji. Ako dijete roditelja vidi kao pretjerano kritičnog, možda mu se neće htjeti povjeriti.
Sve u svemu, kao i inače u životu, važno je dopustiti djeci da griješe kako bi iz grešaka mogli učiti. Učenje o tome što žele, a što ne žele u odnosima ključna je životna vještina.
Kako razgovarati o prijateljstvu?
O prijateljima i odnosima je važno otvoreno razgovarati kad ste roditelj, jer tako imaš suptilan i razvojno primjeren način za odobren pristup dječjem životu i svijetu.
Kad su mlađa djeca u pitanju, iskoristi trenutak da postaviš pitanja poput „Što možeš reći Ivanu ako se više ne želiš igrati onako kako se on igra?“ ili „Kako se ti možeš postaviti ako ti Lucija u igri previše naređuje?“
Tinejdžera možeš pitati, na primjer, nježno i neosuđujuće: „Što vas dvojica volite raditi zajedno?“ ili „Što sve imate zajedničko ti i ona?“
Važno je sve to napraviti bez osuđivanja i imati na umu jednu stvar – nisu sva prijateljstva trajna. Nekad prijateljstvo zbog kojeg brineš može trajati vrlo kratko.
