'Želim ti reći da sam, baš poput tebe, i ja umoran, ali pokušavam biti tvoja stijena. Pokušavam ostati jak i biti ovdje za tebe jer je to moj posao, zar ne?', piše novi tata u svom pismu
Anonimni tata napisao je pismo svojoj supruzi kako bi joj rekao da novim tatama nije lako, jednako kao i novim mamama:
Draga ženo,
Razumijem kako se osjećaš. Znam da si iscrpljena, pod hormonima i pod stresom. Zanima me imaš li postporođajnu depresiju, ali kako da te to pitam? Ja se osjećam kao da je ja imam, mogu li tate uopće imati postporođajnu depresiju?
Sve je ovo novo i jako je, jako teško. Kako ljudi ovo rade? Oboje se borimo, zasigurno bilo tko to može vidjeti. Ipak, i dalje se tvrdoglavo smiješimo prijateljima i obitelji i činimo sve osim da priznajemo to sami sebi ili jedno drugome.
Iskreno, neuredna kuća me uopće ne smeta. Samo bih htio da to kažem umjesto da izvalim nešto glupo poput 'Što si uopće radila cijeli dan?' kao idiot kad dođem kući s posla.
Želim ti reći da radiš nevjerojatan posao kao mama, čak i ako se ti ne osjećaš tako. Znam da daješ sve od sebe. Dižeš se za našu bebu svake noći tijekom radnog tjedna kako bi mene poštedjela jer ujutro moram na posao, a to je samo jedna od sitnica koje radiš za mene. Znam sve to, duboko u sebi.
Problem je kada se beba probudi, ti se probudiš i ja se probudim. Ponekad ponovno zaspim kada hraniš bebu i zatim se ponovno probudim kada se vraćaš natrag u krevet, No, većinu noći samo ležim bespomoćan i osluškujem je li sve u redu i trebam li se ustati ako me trebaš.
10 zastrašujućih prvih trenutaka s novorođenčetom
Ovo se događa već tjednima, ponekad odlazim na posao i zaspim na parkiralištu s glavom na volanu. Ne mogu se ni sjetiti posljednjih pola sata prije toga ni kako sam došao na posao. Želim ti reći da sam, baš poput tebe, i ja umoran, ali pokušavam biti tvoja stijena. Pokušavam ostati jak i biti ovdje za tebe jer je to moj posao, zar ne?
Ali, i ja se osjećam kao zombie. Pokušavam preživjeti svaki radni dan bez da ponovno završim kod šefa u uredu jer, najiskrenije, grozan sam na poslu i to traje tjednima. Ne stignem pratiti, toliko sam u zaostatku, a posao se samo gomila i gomila, kao i stres. Osjećam takav pritisak, ne mogu ti ni opisati riječima, osjećam kao da ću se se razmrviti ispod svega.
Više ne znam tko sam i nedostaje mi vesela žena koju sam oženio. A, ovo naše malo klupko sreće: volim ga neizmjerno, ali znam da ćeš, kad uđem kroz vrata, predati mi ga u naručje u potpunoj tišini, gunđajući ili s mrkim pogledom. On će plakati jer će osjećati naš stres ili će jednostavno biti gladan, umoran, prljav ili nešto četvrto. Znam da nije pošteno što želim doći doma i biti ovdje sa sretnom bebom i poljubiti svoju prekrasnu ženu i razgovarati s njom nakon napornog dana na poslu na kojem sam ponovno iznevjerio svoje kolege.
Znam da se to neće dogoditi. Zbog toga sjedim u autu, tu iza ugla, u mraku. Djelomice jer se bojim ići kući i bojim se da neću zadovoljiti tvoja očekivanja, da neću biti prava podrška, a djelomice zato jer se pokušavam pribrati i biti tvoja stijena. Jer to je moj posao, zar ne?
Pismo umorne mame: 'Dragi mužu, trebam više tvoje pomoći'
Želim da znaš da te volim najviše na svijetu, ali želim da znaš da ni meni nije lako. Molim te, razgovaraj sa mnom.
