Pod razmaziti mislim da radim sve ono što dobiješ kao savjete od starijih da ne smiješ raditi. Ja sam imao predivno djetinjstvo i želim i njima pružiti barem dio toga
Imam osjećaj da nam je "najdraži sport" postao fokusirati se na loše, drame, bolesti i prigovaranje/pametovanje. Ne znam kako smo došli do toga, ali je grozno. Pročitajte samo komentare ispod ovih članaka koji se bave lijepim stvarima kao što je roditeljstvo. Čovjek ostane u šoku koliko otrova su ljudi sposobni ispustiti iz sebe, jer što misle da su na internetu pa se to ne računa, pa se mogu ponašati kao najniži oblik “ljudskog” lika, trol.
Kad se sjetim svog odrastanja osamdesetih, kuća je uvijek bila puna ljudi i veselja. Puno se smijalo, išlo se na izlete, družilo se i redovito međusobno posjećivalo. Nitko se nije puno žalio i ako je imao problema nekako bi to ostajalo unutar obitelji i s najbližnjima bi se rješavalo. Normalno je bilo pomoći susjedima kad bi im stigla drva, kad bi netko stariji išao iz dućana uvijek si se ponudio pomoći nositi koju vrećicu. O pozdravljanju, pogotovo starijih u zgradama pa i u kvartu da ni ne govorim. Odrastao sam u uvjerenju da je to normalno i ispravno i dan danas vjerujem u to.
No ipak moram priznati, prvi put u mojih trideset i pet godina života ne poznajem ljude koji žive vrata do mene. Ne poznajem prve susjede i to me rastužuje, bivši su se odselili, neko je kupio stan i sada ga iznajmljuje. Ne smatram se malograđaninom koji mora sve znati i poznavati, ali barem prvog susjeda ne bi bilo loše znati, ma u koliko velikom ili malom gradu živite. Prije par godina je baš tom prvom susjedu koji je prodao stan pozlilo, pao je na pod i nije se mogao ustati, a bio je sam doma s dvije male kćerkice.
Sve je postalo natjecanje i statusni simbol, pa čak i djeca. Moja su djeca “lidlići” i “pepkići” i ja sam ponosan na to
Njegova starija, tada četverogodišnja kćer je bez razmišljanja otvorila ulazna vrata i otišla prvo na moja kucati i tražiti pomoć. Drugi dan čujem priču u zgradi kako je kasno navečer bila hitna i susjeda odvela dok mu nije bilo supruge i kako susjeda s našeg kata govori kako je čula da dijete viče upomoć, ali nije otvorila vrata jer se bojala!?! Ali je zato kroz špijunku vidjela kako sam otvorio svoja vrata i ušao u susjedov stan te se okrene prema meni kad je shvatila da sam to ja izašao iz lifta i očekuje valja da joj nadopunim priču. Tužno.
Zabrinjava me kao "mladog" roditelja kako odgajati dijete za taj današnji svijet. Za svijet gdje se ljudi u zgradi ne pozdrave, boje se pomoći susjedu, a kamo li nekome nepoznatom na cesti.
Nitko više ne želi preuzeti odgovornost za ništa. Sve je postalo natjecanje i statusni simbol, pa čak i djeca. Moja su djeca “lidlići” i “pepkići” i ja sam ponosan na to. To su djeca, rok trajanja robe dok se ne uništi ili ne preraste je doslovno dva mjeseca, pa bila ta roba iz Lidla ili iz Pradinog dućana.
Kao roditelj imam objektivan strah ako i ja ne počnem odgajati svoje dijete tako da ću ispasti čudak i da će mi djecu smatrati čudacima. Mi kao obitelj radije iskoristimo svaki slobodni trenutak i novčić za otići na neki izlet, u drugi grad, županiju pa čak i državu. Sjednemo nas četvero u auto i nema nas, ali o tome neki drugi put, moram složiti tekst kako izgleda putovanje s dvoje male djece!
U životu sam imao prilike dosta raditi sa studentima završnih godina studija i pomagati im u prijelazu iz tog "zaštićenog" sustava u realni poslovni svijet gdje stvari baš i nisu toliko ružičaste. Vježbao sam roditeljstvo i prije nego sam postao roditelj, a da to nisam ni znao.
Pod razmaziti mislim da radim sve ono što dobiješ kao savjete od starijih da ne smiješ raditi
Zanimljivo mi je sad kad vratim film u glavi da su dvadesetdvogodišnjaci očekivali pohvalu za svaku sitnicu koju naprave i tražili su potvrdu i odobravanje za sve što naprave dobro. Isto kao i moj dvogodišnjak! Dosta smo energije gubili na to da definiramo što je važno i za što trebaju tražiti mišljenje i potvrdu, a što moraju sami procijeniti da je zadovoljavajuće odrađeno.
Kad sam postao tata moram priznati da sam i sam zapao u zamku hvaljenja i euforije. Sve što mali bebač napravi izaziva oduševljenje kod novih roditelja, ali to ne prestaje i kad malo porastu. Tako sad svaki put kad otpjevamo ringe ringe raja Noa očekuje da mu se plješće kad na kraju pjesmice čučne.
Osvijestio sam si to i pokušavam to oduševljenje nekako izražavati samo kad je zbilja postignut neki napredak u razvoju. No i dalje znam da ću razmaziti svoju djecu, jer to želim, ja sam imao predivno djetinjstvo i želim i njima pružiti barem dio toga.
Pod razmaziti mislim da radim sve ono što dobiješ kao savjete od starijih da ne smiješ raditi: nemoj imati dijete po rukama razmaziti ćeš ga… Kad bi točno trebalo onda nositi dijete i biti uz njega?
Noa i ja smo se najviše i povezali kad sam ga noćima, satima nosao po stanu lijevo desno kad je imao kolike (grčeve). Nemoj uspavljivati dijete, moraš ga pustiti da se sam uspava jer… halo!
Nema bolje stvari na svijetu nego nakon napornog dana leći s dva mala praščića u krevet i maziti ih i češkati dok ne zaspu. Ok, ovaj dio znam da ću zbog normalnog funkcioniranja obitelji morati smanjiti, ali barem jednom tjedno ću uspavati svakog od njih tako da ih mazim i češkam dok ne zaspu ili kako se u zadnje vrijeme događa da ja zaspim prije hehe.
Sretan sam jer oba sina pokazuju interes za stvari koje radimo na dnevnoj bazi. Trudimo se uključiti ih, unutar njihovih mogućnosti naravno, u obavljanje kućanskih poslova. Najviše vole usisavati i brisati prašinu, svaki put kad se usisivač uključi nastaje veselje u kući, obojica trčeći dolaze "pomoći". Pomoć izgleda tako da jedan ulovi štap i četku, a drugi sjedne na usisivač i vozi se. S nama pune mašinu za rublje i pospremaju stvari iz perilice suđa, barem onaj dio koji mogu spremiti: žlice, padelice, svoje bočice.
Zanimljivo im je i kad se kuha, naučili su prepoznati koje se jelo sprema pa tako i interes raste s obzirom na to što vole jesti. Pizza, pašta i tortilje uvijek pobuđuju najveći interes, naravno kad se rade maneštrice nema ih na vidiku.
Vjerujem da se svaki roditelj u nekom trenutku zapita je li dobar roditelj i daje li sve od sebe da bi njihova djeca odrasla u zdrave i funkcionalne ljude. Vjerujte mi na riječ ako se to pitate onda i dajete sve od sebe i djeca će vam biti zahvalna jedan dan kao i ja svojim roditeljima.
