Ljudi i dan danas o batinama razgovaraju u šali. Zašto je tome tako, zašto je ljudima teško 'odlijepiti' od batina, zašto je ovo osjetljiva tema i kako bi joj stručnjaci trebali pristupiti, piše Mia Roje Đapić, magistra psihologije
Na društvenim mrežama prijatelja i kolega stalno nalazim vrlo intenzivno izražena mišljenja oko sporne šale na jednoj domaćoj radio postaji. Naime, oni su pratitelje pozvali da podijele svoja iskustva s batinama u djetinjstvu. Jako puno ljudi, više od 750, javilo se i s pregršt smajlića opisuju kad i kako su ih roditelji tukli. Ima primjera od kojih se ledi krv u žilama, koji zbilja zalaze u domenu ozbiljnog zlostavljanja djece. Onda su se javili stručnjaci mentalnog zdravlja. U komentarima nude ljudima empatiju koju oni nisu tražili i koju očito ne mogu/ne žele primiti jer upravo humorom nastoje banalizirati svoja iskustva i emocije, a eto neki psiholog ili pedagog preko Facebook-a izražava da mu je žao što su doživjeli tako teška iskustva. Uvjereni su da je batina izašla iz raja i zahvalni roditeljima na tim iskustvima. Hladne riječi stručnjaka doživljavaju suvišnima, pogrešnima, pa čak i krivcima što društvo kao društvo ide u negativnom smjeru.
Iako je potpuno pogrešno i neodgovorno od jednog medija postaviti ovu temu kao šalu, igru i zabavu, ne možemo ignorirati činjenicu da je privukla veliku pažnju. Ljudi o batinama vole progovarati. I da, kao stručnjaci znamo da je tjelesno kažnjavanje djece zakonom zabranjeno u Hrvatskoj više od 20 godina. Znamo i zašto. Ne jer smo to izmislili, nego jer postoji cijeli korpus znanja i istraživanja s prilično jasnim rezultatima koji upućuju na štetnost batina. Možda tebi, Mate ili Kate, batine nisu ostavile značajne posljedice. Možda ne vidiš da jesu. Ne znam. Ali mnogima jesu. To isto nisam izmislila, nego s njima radim svaki dan. Isto kao što je nečija baka Manda pušila dvije kutije i pila litru vina dnevno u trudnoći pa je rodila zdravo dijete. Super za nju. Ali ne znači da trudnoću trebamo provesti u birtiji jer je ovim primjerom utvrđeno da je to dobro i sigurno. Zašto kad se udari odrasla osoba to zovemo nasiljem, a kad se udari dijete to zovemo odgojem?
''Što će meni neka mlada psihologica govoriti kako da odgajam dijete?''
Roditeljima stalno govorimo da djeci osim što „ne“ trebaju pokazati što „da“. Ako im zabranjujemo ponašanja, a ne damo primjer što očekujemo da bude drugačije, djeca se neće čarobno naučiti drugačijem ponašanju. Dapače, mogu upasti u otpor i postati ili jako pasivna, ili ustrajati u nepoželjnim ponašanjima kojima će s vremenom ipak uspjeti ostvariti neki cilj. Nerijetko djeca primjerice bacanjem po podu ipak dobiju slatkiš ili pažnju roditelja. Istovremeno od roditelja očekujemo nešto drugo. Kažemo im da nikakav oblik nasilja nije prihvatljiv, opišemo brojne negativne posljedice koje nasilje ima na djecu, a tek tu i tamo ponudimo primjere efikasnih zamjenskih strategija i odgojnih praksi. Nije dovoljno reći ljudima da s djecom treba razgovarati. Razgovaraju. I ne ide im. Naravno da su u otporu. Nekad im i nudimo nove strategije, pozivamo ih u škole za roditelje, pišemo knjige o odgoju. Često međusobno komentiramo da su za te stvari zainteresirani oni roditelji kojima to najmanje treba. Oni kojima zbilja treba su, pogađate, često u otporu da izdvoje vrijeme (a posebno novac) za unapređivanje svojih roditeljskih kapaciteta. I što se događa? Mi „protiv“ njih. "Što će meni neka mlada psihologica govoriti kako da odgajam dijete? Da vidim nju što ga ne bi pljusnula kad se ovako ponaša! Kakva škola za roditelje? Imam posla. Ni moja mama nije išla u školu, pa smo svi ispali živi i zdravi“. Mi bismo s druge strane ukinuli ovakve igre na radiju (što je apsolutno potrebno, ali ne i dovoljno), usput ljudima gurali informacije i izraze empatije u komentarima. Nakon toga smo dalje jedni od drugih nego na početku.
Zakon ne dozvoljava tjelesno kažnjavanje djece, a ipak oko polovine djece to barem nekad doživi. Mnogi mladi opravdavaju tjelesno kažnjavanje i planiraju i sami to uvrstiti u svoju odgojnu praksu jednog dana. Ovo taborenje na nas i njih produbljuje jaz. Ako ono što radimo ne donosi rezultate koje želimo, a očito je da ne donosi, hajdemo pokušati raditi nešto drugačije. Gdje je sve moja odgovornost kao stručnjaka?
Točka 1 – osobna povijest
Tema batina dira u dvije jako važne i osjetljive uloge – ja kao roditelj i ja kao dijete. Svi mi imamo potrebu misliti dobro o svojim roditeljima i, koliko god ćemo često spremno ogovarati mamu ili tatu žaleći se na sitnice, grozno nam je kad o njima loše govori netko drugi. Ako su nas roditelji tukli ili vrijeđali, ako su nam lomili kosti ili srca, to su i dalje naši roditelji i imamo potrebu opravdati njihove postupke. Svako zlostavljano dijete, bez iznimke, krivca će tražiti barem djelomično u sebi jer mu treba ideja da su njegovi roditelji dobri, pravedni, da ga vole i da će brinuti o njemu. Fragmente takvih poruka nosimo sa sobom i u odrasli život. Otkud nam poriv da udarimo dijete? Čim vide neki tekst ovakvog naslova, on u osobama s iskustvima batina može izazvati intenzivne emocije, potrebu da se tekst pročita, da se svaki redak doživi kao napad na sebe i/ili svoje roditelje, da se komentira i povezuje s onima koji svijet doživljavaju na sličan način. Lakše je reći da su današnji psiholozi "pokvarili“ djecu, nego zagledati u svoju dušu i rana iskustva. U realitetu su roditelji samo ljudi koji imaju vrline i mane, baš kao i svi ostali ljudi. Zadatak odrastanja je spojiti dobro i loše u mami, dobro i loše u tati te gledati svijet u raznim nijansama, umjesto u crno-bijelo terminima. Moguće je da ste imali dobre roditelje koji su vas silno voljeli i koji su nekad pogriješili i udarili vas jer nisu našli bolji način ponašanja u tom trenutku. Možda su bili nagli, impulzivni i teže su se kontrolirali. Usto su mogli biti topli, nježni i brižni. Neki će reći da su zaslužili jer su kao djeca bili „zločesti“ – tko vam je to prvi put rekao? Čije su to riječi i etikete? Kako su utjecale na vas? Ako se sjetite djeteta u sebi koje je patilo zbog batina, to ne znači da ćete baciti sjenu na cijelo svoje odrastanje i svoje roditelje kao osobe. To samo znači da dolazite do zrelosti i kontakta sa svojim autentičnim emocijama. Neki ljudi imaju ozbiljne traume od batina u djetinjstvu, neki ne – ali nikome na svijetu batine nisu bile ugodno iskustvo. Što nam je teže priznati da su nas batine pogađale, to će nas na nesvjesnoj razini jače određivati. Kakvo je iskustvo tebe kao stručnjaka s batinama? Možeš li se razdvojiti od njega? Određuje li način kako reagiraš i pristupaš temi, a time i roditeljima kojima se obraćaš?
Točka 2 – empatija
Empatija nije reći ili napisati u komentaru da nam je žao što je netko nešto doživio. Empatija nije pozicija u kojoj mi znamo bolje ili više pa se obratimo nekome s visoka. „Što on misli da je smiješno, ja ću mu objasniti da je zbog batina patio!“ Preduvjet empatije koja će čovjeku pomoći je da je u poziciji da nam kaže i pokaže svoje iskustvo, onakvo kakvo je ono za njega. Mi smo pritom ravnopravni, a ne stručni. Dapače, svaka osoba stručnjak je za svoje iskustvo. Iako znamo da ispod tog humora („Ubijali su Boga u meni remenom, hahaha“) vrlo vjerojatno stoji ranjeno dijete, ono neće izaći na površinu i pasti nam u ruke ako krenemo naglo i konfrontacijski. Empatizirati s tim djetetom znači upravo dati vrijeme i prostor svim obranama koje nisu pale s Marsa, nego su osobi trebale da emocionalno preživi, kako bi se ono osjetilo dovoljno sigurno da izmigolji van. Empatiju također ne može svatko primiti. Ako nema to iskustvo od ranije, potrebno je prije svega stvoriti plodno tlo na duši na koje će empatija moći pasti i primiti se. Gurajući empatiju ne dopiremo do čovjeka, dapače, udaljavamo ga. Zato društvene mreže nisu mjesto za ovaj poligon, bez obzira na dobre namjere.
Točka 3 – razumijevanje
Roditelji su danas preplavljeni – obvezama, poslovima, stresorima, problemima više nego ikad prije. Također su preplavljeni gomilom informacija i dobronamjernim savjetima drugih roditelja, svoje obitelji (koja često nije uz njih kao što je bila ranije), stručnjaka, suradnika, a najviše dr. Googla. Koju god temu vezanu za roditeljstvo odaberete, Google ima tisuću i jedan odgovor, a detalje možete naći i na društvenim mrežama. Tamo roditelji znaju biti jako okrutni prema drugim roditeljima pa se međusobno prozivati i nazivati „nemajkama“, lošim očevima“ ako djeca koriste zubnu pastu A umjesto zubne paste B, ako djeca jednu jabuku iz supermarketa, a ne iz eko-proizvodnje, ako djeca imaju plastičnu igračku koju žvaču umjesto didaktičke igračke, ako pišu prije škole, ako ne pišu prije škole, ako su puno pred mobitelom, ako nemaju mobitel, ako (još) nose pelene, ako ne nose pelene i tako dalje. Roditeljima je teško, pod pritiskom su, traže odgovore i žele biti najbolja verzija sebe, a kao da im savjeti paradoksalno znaju odmagati. Prirodnog intuitivnog roditelja u sebi mnogi roditelji ne čuju jer su tuđi glasovi previše glasni. Mama uglavnom zna kad je beba gladna i kad ju treba nahraniti, a opet imamo toliko mama koje bude svoje bebe da ih nahrane jer su pročitale u tablici na internetu nakon koliko sati beba od dva mjeseca i četiri dana treba jesti. Iz preopterećenosti i tendencije da budu što bolji, roditelji mogu pribjeći tjelesnom kažnjavanju jer daje relativno brzu promjenu ponašanja – dijete prestane raditi ono što ne želimo da radi. Jesmo li probali roditeljima pristupiti iz ove perspektive? „Razumijem da si preopterećena i da si jednom eto pukla, a dijete te baš onda poslušalo. Istovremeno se ne osjećaš dobro kad udaraš dijete. Reci mi o tome. Hajdemo probati naći neke druge načine“. Efikasnije je od samog upoznavanja roditelja sa zakonskom zabranom tjelesnog kažnjavanja djece. Većini roditelja njihova je roditeljska uloga najvažnija u životu. Ulažu puno truda, energije i ljubavi u roditeljstvo. Ne vole se osjećati kao da nisu uspjeli, kao da su podbacili, kao da ih netko kritizira i govori im s visoka što trebaju, a što ne trebaju raditi. Društvo ima zadatak prije svega štititi djecu, ali se i prema roditeljima postaviti kao prijatelj i podrška, a ne samo kao strogi sudac i kritičar. Takav stav kod roditelja izaziva otpor, obrambenu reakciju i želju za povlačenjem. Napad ili percipirani napad izaziva obranu ili protunapad, a ne suradnju. Razumjeti razloge ne znači opravdati batine, ne brinite.
Točka 4 – kritičnost
Mnogi roditelji kažu da nije svaki udarac po guzi jednak zlostavljanju. Istina je. Djeca koja su tjelesno kažnjavana su prema istraživanjima u 11 puta većem riziku da postanu zlostavljana od djece koja odrastaju bez batina. Dvoje od troje djece u Hrvatskoj u tjedan dana doživljava tjelesno kažnjavanje, a polovina njih posljedično i zlostavljanje. Malo pomalo granice se pomiču i zato je bolje djelovati prije nego kasnije. Neki roditelji ne vjeruju u tjelesno kažnjavanje kao odgojnu metodu, ali iz bespomoćnosti i frustracije udarili su dijete. To obično bude trenutak kad se obrate za pomoć. Tada ne budimo diktatorski nastrojeni, nego zadržimo zdrav razum i primimo ih raširenih ruku. Važno je priznati da jednokratni udarac po guzi nije isto kao višegodišnje premlaćivanje djeteta. Treba roditeljima priznati i da je obrazac ponašanja i cjelokupni odnos koji imaju s djetetom važniji od jednog ili dva izolirana incidenta. Roditelji stručnjacima često znaju skrivati ili se pak postavljati jako defenzivno iako bi htjeli podršku, prije svega iz osjećaja krivnje, straha i srama. Kada dobiju normalizaciju i relaksirani pristup, skloniji su nam reći puno više, pustiti nas u svoj unutarnji svijet i onda raditi na promjenama. Iako nikada nije dobro udarati dijete, ne znači da će dijete patiti od teških posljedica zbog jednog udarca po guzi. Svi mogu pogriješiti, tako i roditelji, bitno je što rade s tim, jesu li spremni priznati pogrešku i raditi na sebi, na odnosu da bi u budućnosti mogli postupati drugačije. Vjerujem da nema roditelja koji nikad nije rekao ili napravio nešto djetetu što bi rado povukao i izbrisao, no poanta je u odnosu koji ima s djetetom, a ne u tome da bude savršen. Nema savršenog roditelja, a i da ima, ne bi bio dobar za dijete. Upravo nesavršenosti i način kako se roditelji nose s njima djetetu pružaju dozvolu da i samo nekad pogriješi i primjer kako iz grešaka izvući najbolje za budućnost. Sve to roditelji od nas trebaju čuti, često i stalno. Cilj nam je da se roditelj osjeća kompetentno, a ne bespomoćno. Nasilje često ide iz slabosti, rijetko iz snage.
Nađimo se i susretnimo jedni s drugima. S druge strane obale jedva da se vidimo, a sasvim sigurno se ne čujemo. Između opet ostaju djeca iza koje se skrivamo kad se udaljavamo. Svi pričaju o batinama. Odlično da pričaju. Pričajmo i mi. Ali razmislimo kako.
Tekst je preuzet s portala Nijanse duše.
