Kimberly Zapata osnivačica je organizacije Greater Than: Illness, neprofitne organizacije posvećene osnaživanju tinejdžera i mladih koji se bore s mentalnim bolestima. Za Scary Mommy odlučila je podijeliti s kojim se to predrasudama nosila na početku majčinstva. Njen tekst prenosimo u cijelosti
Prvu tetovažu napravila sam na 18. rođendan. Otišla sam do DMV-a, zamijenila vozačku dozvolu za osobnu iskaznicu koju je izdala država i zaputila se u salon za tetoviranje - onaj koji je radio i piercinge, a bio je smješten između kineskog restorana i Dunkin ’Donutsa.
Htjela bih reći da sam imala neki veliki plan ili čak da sam željela napraviti nešto cool, ali ne. Ne, jednostavno sam željela tetovažu jer moja majka nije htjela da ju napravim.
Potrošila sam nekoliko minuta listajući fotografije munja jer je nekoliko minuta dovoljno vremena za donošenje ovako velike životne odluke, zar ne? Kad me krupan muškarac, bradat i mišićav, pitao trebam li pomoć, ukočila sam se. Rekla sam mu da želim tetovažu i pokazala na prvu sliku koju sam vidjela: crni križ oko kojeg je omotana žuta ruža.
Pokušao me odgovoriti od toga jer nisam bila religiozna - uopće - a ja sam mu rekla da ju stavi na donji dio mojih leđa. Znaš mjesto, otprilike nekoliko centimetara iznad stražnjice. Mjesto koje samo drugi vide kad si u trapericama niskog struka, dvodijelnom bikiniju ili... pa, znaš na što mislim.
Od onda je prošlo nekoliko godina, a ja sam na svojem tijelu napravila još nekoliko 'modifikacija'. Zapravo, postala sam ovisnik o njima. Trenutno imam 14 piercinga na tijelu i više tetovaža nego što ih mogu izbrojati. Ali, koliko god da ih napravim, na sebi naravno, ono što još uvijek ne radim jest da ne dozvoljavam bušenje uši svojoj kćeri.
"Mislili smo da ćeš, posto si sama 'puna' tetovaža i piercinga, htjeti isto napraviti ili barem započeti s nečim manjim i na svojoj kćerki"
Da, to je točno. Djevojka s napola obrijanom glavom, kosom divlje boje i cjelokupnim lošim izgledom ne dozvoljava stavljanje nakita na uši svoje djevojčice.
Prije nego što je moja kći mogla sjesti ili puzati, imala sam brojne članove obitelji koji su me pitali kada ću i zašto već nisam probušila uši svojoj kćeri. "Mislili smo da ćeš, posto si sama 'puna' tetovaža i piercinga, htjeti isto napraviti ili barem započeti s nečim manjim i na svojoj kćerki", rekli su mi neki.
Mnogi od tih istih pojedinaca također su me pitali za moju roditeljsku politiku o tetovažama i boji kose, što su jasno, dvije vrlo različite stvari. Iako sam mogla mrzovoljno odgovoriti, reći im da se to njih ne tiče ili im reći da planiram odvesti svoju malenu na tetoviranje na njezin 3. rođendan, obavijestila sam ih da bušenje ušiju moje kćeri nije uopće na mom planu, niti sada niti u budućnosti.
Ono što se njima činilo skroz normalnim sljedećim korakom - jer sam ja sama imala mnoštvo tetovaža i piercinga - upravo je razlog zašto ću svojoj djevojčici savjetovati da ih ne radi. No, samo ona može odlučiti što će napraviti sa svojim tijelom, a ta odluka dolazi s godinama, jezičnim vještinama i zrelošću, a ne s majčinom intervencijom.
Iako će i na to neki reći "Ali bušenje ušiju nije velika stvar. Pa to su samo uši. Gotovo svi to rade!", to nije opravdanje. Probijanje ušiju moje kćeri prije nego što ona sama odluči želi li ih probušiti, ne bi joj donijelo ništa, odnosno stvorilo bi potencijalni problem, a kao najveći od svih problema smatram da je: pitanje pristanka.
Sve moje preinake bile su moj izbor. Jesam li donijela ponekad glupe izbore? Da, ali one su bile moj glupi izbor.
Ako mi kćer, s pet, sedam ili osam godina, dođe i kaže da želi probušiti uha, educirat ću ju o tome i ako i dalje to želi odvest ću ju do najbliže radnje. No, neću ju prisiljavati. Neću odlučivati umjesto nje. Neću ju 'modificirati' zbog svoje taštine i ljubavi prema tome. Vremena ima dovoljno, za sve pa i za bušenje ušiju kada dijete samo o tome odluči.
