Iako zapravo nije prošlo puno vremena, djetinjstvo koje su imali milenijalci, često današnji roditelji, itekako se razlikuje od djetinjstva, odnosno života današnje djece.
Milenijalci su danas velikom većinom roditelji. Kad razmišljaju o svom djetinjstvu, posebno dok gledaju svoju djecu, shvaćaju da se od tada do danas nije samo „puno tog promijenilo“. Ne, dogodio se jedan toliko velik skok da nekad ni sami ne vjerujemo dok razmišljamo o tom. Toliko je sve drukčije da nam uopće ne treba biti neobično što nas klinci nekad ne razumiju.
Na forumu stranice BuzzFeed pitali su tako roditelje milenijalce na koje se to načine razlikuje djetinjstvo njihove djece od njihova djetinjstva. Ono što su podijelili, zapravo je stvarno fascinantno, posebno kad se sve stavi na jedno mjesto.
Evo što su rekli:
1. „Moji roditelji nikada nisu željeli znati ništa o mom životu ili mom mentalnom zdravlju. Ako sam imala problema u školi, pitanja vezanih uz vezu ili pitanja o mom tijelu i kako ono funkcionira, apsolutno ne bi razgovarali o tom. Kad bih im rekla da mi je teško, rekli bi mi da se sredim jer je ljudima puno gore nego meni. Imam 32 godine i imam 12-godišnjaka i 9-godišnjaka i svaki dan ih pitam kako su. Volim slušati o njihovom danu, pomagati im da se snađu u teškim situacijama i stalno ih podsjećam da mi uvijek mogu vjerovati ako im je potrebna pomoć.“
2. „Moji roditelji, posebno moja mama, nikad se nisu ispričali, čak i ako bi pogriješili ili izgubili živce. Svi su radije sve pomeli pod tepih i krenuli dalje. Uvijek se ispričam svojoj djeci ako sam u krivu ili vičem na njih.“
3. „Nisam siguran je li moja mama znala gdje sam bio većinu vremena tijekom vikenda i praznika. A danas su djeca stalno pod nadzorom. Čak i u školi, sve se dokumentira i šalju se povratne informacije. Volim znati što moja kći radi, ali definitivno puno manje nego neki drugi roditelji. Pokušavam joj objasniti da je važno povjerenje, dok vidim da puno djece nema prostora za greške i pomiču granice kako bi testirali svoje sposobnosti.“
4. „Najveća razlika koju smo moj suprug i ja primijetili u vezi s našim roditeljstvom je ta što govorimo 'Volim te', puno više nego što su roditelji to činili dok smo mi odrastali. Nismo to nikad planirali niti dogovarali, ali lijepo je to često čuti.“
5. „Vrijeme pred ekranom. Živim u Škotskoj, i dok sam odrastao, dječji TV programi su bili uključeni sat ili dva nakon škole i možda sat ili dva ujutro vikendom. Uključili ste TV, i samo ste morali gledati što je na programu. Sada moja djeca imaju Netflix, Disney Plus ili BBC iPlayer i mogu to gledati, teoretski, cijeli dan svaki dan. Roditelji su odgovorni za ovaj dio. Možete čak ponijeti ekrane sa sobom u restorane, kod zubara, u supermarket. Ne kažem da sam u pravu, ali osjećam se nelagodno kada koristim ekran da bi moja djeca bila tiha kad smo vani. Mislim trebali bi naučiti kako se dosađivati, kako se ponašati, kako se družiti i kako se sami zabavljati.“
6. „Od otprilike 6. godine smjela sam biti sama vani, ali morala sam doći kući 'prije mraka'. To je uvijek bilo pravilo. Odrastala sam u selu od samo 800-tinjak stanovnika, pa smo moji prijatelji i ja posvuda hodali ili vozili bicikle. Sada živim u gradu od oko 90 000 stanovnika, a stopa kriminala je tako visoka da ne puštam svoje dijete van bez odrasle osobe. Jednostavno joj ne mogu dopustiti da se igra sa susjedovom djecom osim ako je ne mogu vidjeti u svakom trenutku.“
7. „MNOGE stvari su drukčije, ali najveća razlika bi bila to što mi puštamo svojoj djeci da sama biraju. Na primjer, moja je kći htjela odrezati svoju dugu kosu na skroz kratku kad je imala 3 godine. Pustila sam je da donese tu odluku, iako je moja mama bila zgrožena jer je ona 'premlada da bi znala bolje'.“
8. „Rekao bih da su telefoni i elektronika vjerojatno najveća stvar. Svoj prvi telefon nisam dobio sve do svoje 15. godine, a bio je to samo telefon — bez pristupa internetu. Danas će osmogodišnjak hodati okolo s pristupom gotovo svemu što se može zamisliti. Pomalo zastrašujuće.“
9. „Biti 100% iskren sa svojom djecom. Ako imaju pitanje o nečemu što vide u vijestima, na društvenim mrežama ili nečemu što je rekao prijatelj, reći ću im istinu. Bez uljepšavanja ili zaobilaženja odgovora. Radije bih da moja djeca razumiju što se događa oko njih nego da budu zaštićena i nesvjesna.“
10. „Oni su puno više hidrirani nego što smo mi bili. Uvijek imaju bocu vode sa sobom u školi ili u autu. Prije sam mislio da jednostavno nisam nikad žedan - ispalo je da jednostavno nisam navikao piti vodu.“
11. „Mogućnost izbora. Moji roditelji polude kad kćeri dam da izabere namirnice za obrok. Bob ili brokula? Špageti ili svrdla? Piletina, odrezak ili bez mesa? Oni to jednostavno ne razumiju.“
12. „Nikada nisam tukao svoju djecu. Razgovaram s njima i objašnjavam im stvari i osjećaje. Saslušat ću ih i odgovoriti na njihova pitanja. Također, ispričavam im se kad zabrljam. Ja sam odrastao uz batine i mrzio sam to. Nikad nisam razumio zašto mi roditelji umjesto toga jednostavno nisu objasnili što sam krivo napravio. Ni meni nije uvijek bilo dopušteno izraziti se kad sam bio uzrujan. Ono 'prestani plakati ili ću ti dati razlog za plakanje' stvarno mi je smetalo. Nikad nisam želio da se moja djeca tako osjećaju.“
13. „Ne prisiljavam svoje dijete da pojede sve što ima na tanjuru ili neće moći otići od stola. Pokušavam pustiti svoju djecu da intuitivno jedu i podučiti ih tom. Ako nisu gladna, mogu ostaviti ono što je na tanjuru. Također, pokušavam objasniti da je važno pronaći ravnotežu s desertom. Ne stavljati desert na pijedestal. Ne moraju dovršiti svoj tanjur da bi imali desert.“
14. „Društveni mediji i pametni telefoni srušili su toliko normalnih zdravih granica koje je društvo nekoć uzimalo zdravo za gotovo. Kao dijete i tinejdžer, moje sate nakon nastave i ljeta provodila sam ne znajući što većina kolega iz razreda misli i radi, osim najbližih prijatelja. Nasilnici tako gotovo da nisu imali moći izvan škole. Bilo je toliko granica u osobnim životima i komunikaciji. Danas djeca i tinejdžeri mogu doslovno nositi u džepu tračeve i ogovaranja cijele škole i šire 24 sata na dan. To je razina društvenog intenziteta koja je samo jednu generaciju ranije bila rezervirana samo za iznimno slavne osobe. Djeca i tinejdžeri zaslužuju bolje granice od onih koje imaju danas.“
15. „Moji roditelji nisu bili tip ljudi koji se grli, nikad nisu pitali kako se osjećamo moja braća i sestre i ja i nikada nisu priznali da su bili u krivu kada su bili u krivu. Nemojte me krivo shvatiti — nisu bili grozni roditelji, samo je bilo jako teško upravljati svojim osjećajima u djetinjstvu i naučiti komunicirati. Ja i moja braća i sestre naučili smo kako upravljati svojim emocijama tek kao odrasli ljudi. Kao roditelj, dajem svojoj djeci sve zagrljaje i poljupce koje traže, pitam ih kako su proveli dan i dajem sve od sebe da priznam njihove osjećaje.“
16. „Mentalno zdravlje u školama. Kad sam bio klinac u osnovnoj školi, imao sam užasnu tjeskobu i opsesivno-kompulzivni poremećaj. Bilo mi je teško napustiti kuću, a kamoli ići u školu. Označavali su me kao problem i užasno su me tretirali tijekom cijelog mog života. Mnogi odrasli nisu vjerovali da djeca mogu imati tjeskobu. Sada su sve škole usmjerene na mentalno zdravlje! Jako sam zavidan jer mislim da sam stvarno mogao imati drugačije iskustvo da su stvari bile drukčije.“
17. „Ekrani osjetljivi na dodir. Sjećam se da sam svoj djeci barem jednom rekao da TV nije zaslon osjetljiv na dodir. Ta misao mi NIKADA nije pala na pamet kao djetetu.“
18. „Rekla bih da je komunikacija velika stvar. Moji su roditelji dali sve od sebe, ali nisu bili vješti u komunikaciji. Volio bih da su komunicirali više o financijama, općoj svijesti o sigurnosti djece i koliko je važno znati i razumjeti kako svijet financija funkcionira.
