Milenijalci su imali roditelje koji nisu imali previše mogućnosti dobiti bilo kakve upute ili savjete za roditeljstvo. Napravili su dobar posao, ali evo što bi milenijalci ipak poželjeli da su napravili drukčije.
Današnji roditelji kad ih nešto muči ili se oko nečeg brinu – guglaju. Jer Internet čuva i ima odgovore na baš sva pitanja. Nisu uvijek vjerodostojni, nisu uvijek najbolji koji postoje, ali su odgovori, savjeti, ideje. Ma, ne moramo ništa posebno opisivati, sve znaš jer to isto i ti koristiš – možda baš sad.
A sad zamisli kako je bilo bez tog. Ne možeš, istina?
Ne možeš zamisliti kako je to ne vidjeti kako svi drugi „roditeljuju“, kako je to ne znati odmah sve simptome neke bolesti, kako je to čekati isključivo pregled kod doktora da ti kaže što je djetetu, kako je ne moći zaviriti u svaki kutak ovog svijeta i u domove toliko nezamislivo velikog broja obitelji samo jednim klikom. E, pa, roditelji milenijalaca su tako živjeli. Oni su u tim uvjetima morali biti najbolji roditelji koji su mogli.
Sve u svemu, radili su dobar posao s onim što su imali, pa se još i danas zapravo pitamo kako su im neke stvari tako dobro polazile za rukom! Ne sve, da se razumijemo, ali dovoljno tog. Ipak, neke stvari bismo rado da su napravili drukčije, iako znamo da nisu mogli niti znali.
Evo što milenijalci kažu – što su njihovi roditelji trebali napraviti drukčije. Ovo su neki od najzanimljivijih i za generaciju vrlo reprezentativnih odgovora koje je portal HuffPost prikupio u svojoj anketi.
Milenijalci bi željeli da su njihovi roditelji…
1. …bili čvršći i praktičniji sa savjetima o karijeri
“U školi sam bio prilično dobar i većina mojih učitelja je mislila da ću ići na fakultet, ali sa svojih 16 godina odlučio sam da bih radije postao stolar. Na kraju sam radio u tvornici, kao na traci i taj me posao nije ispunjavao. Odlučio sam nastaviti školovanje i odabrao arhitekturu, želeći postati dizajner namještaja. Nakon diplome, tražio sam posao više od godinu dana i na kraju izgubio motivaciju. Danas se bavim građevinarstvom.
Volio bih da su me roditelji rano potaknuli da istražim akademski smjer. Da su me gurnuli u pravom smjeru i bili malo kritičniji prema mojim izborima, vjerojatno bih danas vodio sasvim drugačiji život. Da se mogu vratiti i početi ispočetka, studirao bih medicinu.“ — Tommy
2. …brinuli o vlastitom mentalnom zdravlju
“Voljela bih da su moji roditelji liječili vlastitu traumu prije nego što su dobili djecu. Oboje su doživjeli traumatične događaje i očekivalo se da će se sami nositi s tim. Kao rezultat toga, oboje imaju izrazito nisku toleranciju na stres, brzo se ljute, iznimno su osjetljivi i uopće izbjegavaju bilo što stresno. Možda bi bili roditelji s više strpljenja i ne bi prenijeli svoje traume na svoju djecu da su dobili odgovarajuću pomoć - i odrasli u društvu koje ne stigmatizira ljude koji traže takvu pomoć." — Karen
3. …naučili ih financijskoj pismenosti
“Voljela bih da su moji roditelji razgovarali sa mnom i podučili me o kreditu i ulaganju. Udala sam se mlada, s 19 godina i godinama sam imala financijskih problema s mužem. Napokon sam počela učiti i proučavati o kreditu 30. godini. Imam 41 godinu i nadam se da ću sljedeće godine konačno kupiti svoj prvi dom s mužem.
Imam dvoje djece i oboje rade od svoje 16. godine. Osigurala sam im sve mogućnosti i pojasnila sve o štednji i kreditima. Moja 20-godišnjakinja već ima svoj automobil, a u sljedećih pet godina vjerojatno će moći kupiti i kuću.”- S.C.
“Stvarno bih voljela da su me roditelji naučili više praktičnih životnih vještina poput osobnih financija i ulaganja. Omogućili su mi vrlo stabilno djetinjstvo puno ljubavi, ali uglavnom usmjereno na akademske studije i tradicionalne karijere poput medicine ili prava. Zakoračila sam u te vode nespremna što se tiče poreza, proračuna, financijskog planiranja i ostalog. Tek u svojim 30-ima počela sam se pravilno educirati o upravljanju novcem.” — Katie
4. …nisu inzistirali na fakultetu odmah nakon srednje škole
“Nakon završene srednje škole u njihovim očima nije postojala druga opcija osim fakulteta. Sjećam se da sam jednom spomenula višu školu i moja je majka bila bijesna čak i pri pomisli na to. Natjerala me da se prijavim na nekoliko fakulteta koji me nisu zanimali 'za slučaj' da se ne upišem kamo želim. Nisam bila spremna živjeti u studentskom domu četiri godine daleko od svoje obitelji, ali nisam se usuđivala spomenuti mogućnost pauziranja godine.
Ne čudi me da sam na prvoj godini pala u duboku depresiju, razvila poremećaj prehrane i diplomirala nešto što danas uopće ne koristim. Bio je to potpuni gubitak vremena i novca. Vratila sam se u školu u svojim kasnim dvadesetima kada sam bila spremna i trenutno sam medicinska sestra. Nikada neću gurati svoju djecu na fakultet ako nisu spremna ili ne žele. Postoji mnogo drugih opcija!” — Elizabeta
5. …razmotrili našu perspektivu i više vodili računa o disciplini
“Imam djecu i ne udaram ih, objašnjavam im sve što žele znati, govorim im da ih volim, poštujem i potičem njihove strasti. Imaju svoje kućne poslove i objašnjavam im zašto ih moraju naučiti obavljati. Ništa od toga moji meni nisu napravili. Tukli su me, ignorirali, jedva da sam čula 'Volim te' ili 'Ponosan sam na tebe'. Rugali su mi se zbog moje ljubavi prema knjigama. Morala sam raditi kućne poslove ‘jer su tako rekli’” — Michele
“Voljela bih da su moji roditelji bili bolji u reguliranju vlastitih emocija umjesto da su samo uvijek intenzivno reagirali. Ne udaram i ne prijetim svojoj djeci. Ne ljutim se na njih što mi postavljaju pitanja i ne dopuštam vlastitom egu da stane na put roditeljstvu. Imam realna očekivanja od njihovog ponašanja jer su to djeca koja se tek razvijaju.” — Jillian
6. …pustili zastarjele ideje
“Volio bih da se odmaknuli od mišljenja svojih roditelja i prestali sa zastarjelim idejama: djecu treba vidjeti, ali ne čuti, premlad si da radiš to i to, dječji rad je prihvatljiv, čuvaj se za brak, pojedi sve sa svog tanjura, ima djece koja gladuju u Africi/Kini koja bi rado jela hranu koju ti ne želiš.” — Colleen
7. …provodili više vremena povezujući se s nama
“Mojim roditeljima obitelj nije bila prioritet. Mi, njihova djeca, nismo bili prioritet. Posao, njihove romantične veze i obitelji njihovih partnera gotovo su uvijek bili ispred nas. Sada kao roditelj vidim da je stavljanje obitelji, posebno moje djece, na prvo mjesto izbor koji se mora donositi svaki dan. Trudim se biti svjesna toga i podsjetiti se da, ako želim da moja djeca imaju zdrav i trajan odnos sa mnom, moram izgraditi te temelje. Inače ćemo završiti tako da u odrasloj dobi jedva komuniciramo kao ja sa svojim roditeljima.” — Jamie
“Stvarno bih voljela da je moja mama svoju djecu stavila na prvo mjesto. Partneri su uvijek bili ispred nas. Imala sam problema sa samopoštovanjem zbog toga.” — Candice
8. …priznali naše osjećaje
“Voljela bih da su priznavali moje osjećaje, a ne da su ih odbacivali. Ja stalno pitam vlastitu djecu kako se osjećaju i žele li razgovarati o nečemu.” — Catherine
“Voljela bih da su mi rekli 'Volim te'. I voljela bih da su mene i moje osjećaje shvatili ozbiljnije umjesto da sve bude 'zato što sam ja roditelj i tako sam rekao'. Svojoj djeci govorim 'Volim te' i objašnjavam svoje odluke. I ispričavam se kada pogriješim ili sam se neprikladno ponašao.” — Tina
“Voljela bih da su roditelji milenijske djece shvatili da, ako žele imati emocionalno regulirano dijete, moraju prvo naučiti to dijete kako regulirati osjećaje tako što će to čini umjesto njih dok su djeca, te sami pokazati to primjerom. Gurati uplakano dijete u spavaću sobu jer ne želite imati posla s njim i njihovim razočaranjem/ljutnjom/tugom/pretjeranim umorom i neugodnim osjećajima koji u vama izazivaju nije ispravno roditeljstvo.” — Rebecca
9. …nisu očekivali od nas da se ponašamo kao mali odrasli
“Kao dijete su me tretirali kao malu odraslu osobu. Od mene se očekivalo da radim neke stvari, razumijem neke stvari i da se snalazim u situacijama koje su neprikladne, pa čak i nesigurne. Jedini 'prihvatljiv' osjećaj bila je sreća. Nismo se usudili pokazati ljutnju, tugu, frustraciju ili razočaranje svojim roditeljima ili našim životima. Rugali su nam se da plačemo i stalno su nas udarali. Nije nam bilo dopušteno postavljati pitanja o seksu ili ljudskom tijelu ili vjeri ili nepravednoj obiteljskoj dinamici ili sustavima obiteljskog vjerovanja.” — Sarah
“Bila sam najstarija, pa sam uvijek čuvala mlađe. Nikada nisam dobio priliku ponašati se kao dijete jer sam morala razmišljati kao mnogo stariji. Mislim da mi je nedostajalo biti dijete i tinejdžerica. Bila sam prisiljena ignorirati svoje emocije.” — Fiona
10. …objašnjavali stvari umjesto da kažu 'Zato što sam ja tako rekao.'
“Moji roditelji nisu bili užasni roditelji, ali je za sve objašnjenje bilo 'zato što sam ja tako rekao'. Moji su roditelji bili mladi i nisu imali dobre uzore u svojim roditeljima. Sigurna sam da je moje pitanje „zašto“ (ili za detalje) možda djelovalo kao nepoštivanje ili buntovništvo.” — Sandra
11. …bili manje kritični, a više puni ljubavi
“Volio bih da su me gledali kao osobu, volio bih da su shvaćali da mi nije trebala pomoć ili osuda, nego samo ljubav. To što su stalno kontrolirali i komentirali sve što radim, jedem, s kim se družim, to ih je pretvorilo u moje protivnike. Ono što sam stvarno trebao je ljubav i podrška.” — Alex
12. …prihvatili naša tijela
“Moji roditelji su bili puni ljubavi i podrške. Jedina stvar u kojoj nisam osjećala podršku bilo je moje tijelo. Odrastanje u ranim 2000-ima bilo je užasno vrijeme za sliku o svom tijelu. Iako me roditelji nikad nisu osuđivali i s ljubavlju su pristupali temama o mojoj težini, odmalena sam se osjećala izdvojenom i već u osnovnoj školi su me poticali na dijetu. Roditelji su mi rekli da su zabrinuti da nikada neću pronaći ljubav koja izgleda onako kako jesam. Bilo je to poražavajuće čuti od ljudi koje sam voljela i kojima sam vjerovala.
Unatoč svim naporima, nikad nisam smršavjela te sam se zbog toga godinama držala podalje od ljubavnih veza. Trebalo mi je dugo vremena da problem nije debljina, nego mržnja prema vlastitom tijelu koja me držala u strahu od prave veze.” — Julija
13. …poštivali našu autonomiju
“Nešto što smo moj suprug i ja postavili kao prioritet je dopuštanje autonomije našoj djeci. Ne tjeramo ih da nekoga grle ili ljube, dopuštamo im da imaju pravo glasa u obiteljskim odlukama. Sjećam se da su mi govorili 'O tom odlučuju odrasle osobe' i 'Zagrli tetku/strica/ujnu.' Mrzila sam to.” — Sonya
