Kad čujem „Ma daj, pa kako smo mi kao klinci…“ digne mi se kosa na glavi. No, dobro, ne digne se, ali mi se želudac zaveže u čvor i znam ako počnem govoriti, da neću moći stati. Ne, mojim klincima nije isto kao kad smo mi bili klinci. I točka.
Preživjeti srpanj. Samo mi je to u mislima. Preživjeti srpanj u gradu. Preživjeti srpanj s relativno malom djecom. Dok njihovi roditelji rade. Brojim dane tog srpnja, premećem ih ovako i onako, kao da će u nekoj od kombinacija imati koji dan manje. Ali dobro je, barem je počeo. Do neki dan padao mi je mrak na oči kad bi počela „brojati“ i shvatila da još nije ni počeo.
Trideset i jedan dan - i pet vikenda. Toliko je pred nama dugih, ljetnih dana koje ćemo provesti u gradu. Nema baka servisa, nema viška novca za gradske ljetne kampove. Samo dvoje klinaca od 10 i 7 godina, tata koji radi puno radno vrijeme i mama koja radi od doma – srećom. I prije nego se kalendar prebacio na srpanj, odbrojavala sam i smišljala kako da odgulimo te dane. I nisam jednom čula da će se klinci već nekako snaći, jer – kako smo mi nekad, isto tako, ključić oko vrata…
Uh. Prestanite. Prestanite s tim „kako smo mi nekad“ jer jednostavno nije isto. Na toliko različitih razina nije isto da ne znam uopće odakle da krenem s nabrajanjem. Nemojte mi govoriti da je isto.
Zašto se ne igraju ispred kuće?!
Živimo u stanu u kojem smo odrasle moja sestra i ja, prije… dosta godina. Kad bi se poželjele družiti s nekim, jednostavno bismo – izašle van. Nemam pojma što smo sve radili, ali bilo nas je posvuda, po svim uličicama oko zgrade, u kvartu. Skrivača, lovice, penjanja po garažama, graničara, gumi gumi… U uličicama iza zgrade, koje su još uvijek tu. Neka bi se zabava uvijek našla. Povremeno bi se susjeda s prvog kata derala na nas ako smo pretjerali s lupanjem lopte u našem haustoru.
Svoje klince ne bih ni u ludilu pustila da se tako igraju. Zašto? Zato što tim istim ulicama koje su nekad bile naše carstvo svakih nekoliko minuta prođe auto. Svakih pola sata projuri auto. S nekim ******* za volanom kojem ne pada na pamet imati obzira prema djeci koja se igraju – na ulici. Zato što ako se popnu na drvo, već prolazi neki čiča koji viče neka siđu jer je to opasno, kao da nije proveo pola djetinjstva na nekoj šljivi. Zato što ako se popnu nedajbože na garažu, nekom bi moglo pasti na pamet da im pozove policiju. Zato što ako im lopta slučajno uleti u nečije dvorište, a oni krenu po nju, možda im krene tuliti neki alarm ili se netko počne derati na njih. U našem haustoru su redovno parkirani auti. Zato se ne igraju ispred kuće.
Nisu jedini u gradu, što im fali?!
Kad smo sestra i ja bile male, uvijek je bilo ekipe u kvartu. Za neke se znalo da idu kod bake (na more ili kamo god), da ih nema cijelo ljeto, a ostali su bili tu. Otišli bi kratko na more sa svojima ili u dječje odmaralište, kao i mi, pa se vratili i bili tu. Kad nekog nije bilo, nisi ni znao što rade. Nisi znao kad su išli na izlet, kad su jeli najbolji sladoled u gradu. A, ruku na srce, nije ni bilo nekog spektakla.
Danas u WA grupu stigne fotka s Eiffelovim tornjem u pozadini. Ili s plaže u Grčkoj. Ili nekog spektakla iz Legolanda. Dok si ti u svom lokalnom parkiću i smišljaš kako bi „ubio dan“ na 35 stupnjeva u hladu. Možeš biti Mahatma Gandhi i najbolje dijete na svijetu, ali će te to „piknuti“, jer je to sasvim ljudski. Rekla mi je nedavno jedna prijateljica riječi koje mi odzvanjaju, a tako su istinite: „Ja ne znam kako bih preživjela srednju školu da smo imali Facebook i Instagram.“ O, da, ne znam ni ja.
Pa šta im fali da su u parku?!
Park nam je na kraju ulice – na istom mjestu gdje je bio i kad smo sestra i ja tu odrastale. Velik je, zelen, ima puno klupica i uređeno dječje igralište. Dobro, nije igralište tako izgledalo kad smo mi bile male, naravno. Kroz cijelu osnovnu školu u tom smo se parku igrale, zabavljale, nemam pojma što sve. Stvarno, ne sjećam se što smo radili, ali zabavljali smo se. Lovice, skrivača, gumi-gumi. Usput, znate li da današnja djeca ne znaju preskočiti gumi-gumi. Da, stvarno.
Populacija u tom parku je danas, pa, drukčija. Ne želim biti politički nekorektna pa neću ići u detalje. Pustila sam ih u park, njih dvoje s ekipom, uz izričitu uputu da ne izlaze nikamo izvan parka. I mobitel. Rekli su mi da nisam baš pri sebi, jer sam pustila skoro 7-godišnje dijete s izrazito odgovornim starijim bratom i ekipom 9+ u park bez nadzora. Njihov je otac bio spreman na razvod. Ljudi oko nas su svi u nevjerici gledali kako sam se usudila. Nabrajali su što se sve moglo dogoditi. Sve mi je pred očima. Osim tog, nije se jednom dogodilo ovima starijima da ih mame i bake tjeraju iz određenog dijela parka, jer - "tu se sad mali igraju". Toliko o tome.
Pa neka se dosađuju, to je dobro!
Mi smo se dosađivali. Cijela moja generacija i generacije prije, čak i poslije. Dosađivali smo se. Klasika – nije bilo mobitela, tableta, nije bilo YouTubea niti 0-24 dječjih programa i da ne nabrajam dalje. Dosađivali smo se i radili svašta. Dobro, sigurno ima pozitivna strana tog, slažem se. Ali nemojmo previše romantizirati to. Mi smo išli van. Ispred zgrade. U park. Par odlomaka gore smo to prošli.
Mi smo se dosađivali jer nismo imali izbor i nismo znali drukčije. Oni imaju izbor. Imaju mobitel, tablet, YouTube, igrice, telku, što god. Super, mogu se dosađivati kad im zabranim sve redom. No, mogu li se stvarno dosađivati otprilike 6 sati na dan, i tako danima? U stanu. Na vrućini. Dok mama radi i tu je, ali nije tu zapravo. Ne mogu, ne, nisam toliko okrutna da im ne dam neki ekran. Naravno da ima i druge zabave, ali, budimo realni – nemoguće je izbjeći ekrane.
I zato, molim vas, nemojte mi govoriti „pa kako smo mi“ jer ne, nije isto. Nije niti približno isto. I ne, nisu današnja djeca razmažena zato što imaju mobitele i nije im bolje nego nama. Lošije im je nego nama i bila bi sretna da mogu barem malo onako „kako smo mi nekad“. Znam da bi bila sretna. Ali ne, nije isto. I to je zapravo jako tužno.
