Svaki roditelj neke stvari radi pogrešno jer ne postoji savršen roditelj. Ipak, nekad nam dobro dođe kad nam netko kaže što često radimo krivo i to nesvjesno.
Od savršenstva smo odavno odustali jer savršeno roditeljstvo niti postoji niti nam treba niti se želimo time zamarati. I to je ono što smo naučili kroz brojne pokušaje i pogreške, da se ne isplati razbijati glavu oko toga. Ipak, nekad nam dobro dođe kad nam netko sa strane kaže što često radimo pogrešno, a ima snažne posljedice na našu djecu. Tada se isplati to pokušati popraviti. Naravno, ako nam to govori stručna osoba.
Za dr. Shefali Tsabary možemo reći da je stručna, ali i poznata. Ona je jedna od poznatih svjetskih psihologinja koja je mnogima – pa i slavnima – pomogla u njihovoj roditeljskoj ulozi, pa čak i promijenila pogled na svijet i život, kako kažu. U svom nedavnom gostovanju u podcastu kod Mel Robbins osvijestila je mnogim roditeljima što često rade pogrešno, a vrlo je toksično: projiciraju neispunjena očekivanja na djecu.
Ono što je dr. Shefali rekla dovelo je u pitanje konvencionalno uvjerenje da su štetna roditeljska ponašanja uvijek očita. Zapravo je potpuno obrnuto, pa ona ukazuje na taj puno suptilniji oblik toksičnosti koji se javlja kada se ljubav pretvori u kontrolu. Ova promjena počinje kada roditelji dopuste da njihove vlastite neispunjene težnje i želje utječu na njihov roditeljski stil, što može dovesti do emocionalnog opterećenja djece.
Psihologinja Shefali kaže da roditelji prikrivaju svoju sklonost kontroliranju čineći da to izgleda kao nesebičnost. Radi se o tome – a mnogi će se prepoznati u tome – da svoje žrtvovanje nekad prikazuju kao čin ljubavi usmjeren isključivo u bolji život njihove djece. To je, otprilike, ono kad kažemo da mi žrtvujemo svoje vrijeme vodeći svoje dijete na razne aktivnosti, natjecanja, obaveze, ulažemo energiju u pomoć djeci i slično.
Dr. Shefali kaže da ovo što percipiramo kao plemenitost može biti zavaravajuće i štetno. Kada roditelji svoje žrtve shvaćaju kao emocionalne dugove, oni nenamjerno upravljaju svojom djecom umjesto da ih odgajaju. U takvim okolnostima od djeteta se zapravo očekuje da ispuni neostvarene snove svojih roditelja, a usput postaje živi dokaz roditeljske žrtve.
Djeca koja odrastu u ovakvim okolnostima na kraju često imaju osjećaj krivnje zbog svojih želja i svega u čemu im je trebala roditeljska pomoć. Istovremeno ta djeca dođu do tog da ta djeca zanemaruju vlastite potrebe i želje. To u konačnici može uzrokovati tjeskobu, ogorčenost i narušenu sliku o sebi.
Osim toga, važan je i problem da roditelji u ovim situacijama mogu koristiti svoju žrtvu kao moralni štit. Takva praksa, kaže dr. Shefali, ne samo da šteti odnosu roditelj-dijete, već i dijete čini emocionalno ovisnim. Djeca takve principe usvajaju, a zatim odrastu u odrasle osobe koje se ne usude izgovoriti svoje mišljenje ili prepoznati vlastite vrijednosti izvan roditeljskih očekivanja.
Roditelji bi, sugerira dr. Shefali, trebali osjećati se dovoljno snažno da izraze vlastite težnje i razočaranja, a da pritom ne stavljaju teret na svoju djecu. Otvorenim priznavanjem vlastitih želja, roditelji mogu stvoriti zdravije okruženje koje omogućuje djeci da napreduju kao pojedinci. Ova iskrenost ne samo da oslobađa djecu od tereta neki kajanja odraslih, već i šalje važnu poruku: ljubav ne bi trebala biti uvjetovana i ne bi smjela "ispostavljati račun".
