Svi se povremeno svađamo i nije uopće realno tražiti parove ili obitelj koji se baš nikad ne posvađaju. No, ako je to prečesto, odrastanje u takvoj obitelji utječe na djecu, naravno, a evo i kako.
Svađa tu i tamo je potpuno normalna. I pregovori i rasprave, pa i svađe. Sve dok je sve u nekim granicama i dok se na kraju raspravi tako da svi budu – mirni. No, ako su svađe neprestano prisutne u nekom domu, to neupitno utječe na baš sve ukućane, a posebno na djecu.
Ako su svađe baš neprestano dodatak svakom danu, svakom razgovoru, svakoj prepreci, svakom problemu, svakom lijepom događanju, to djetetu ili djeci postaje gotovo normalna stvarnost. Oni počinju misliti da je to najnormalnije i da se to događa u svakoj obitelji.
Ta djeca jednom odrastu, a evo koje osobine „ponesu“ sa sobom u nasljedstvo.
1. Teško im je vjerovati ljudima
Nije lako živjeti s tim, ali odrastanje u domu u kojem su svađe bile normalne može uvelike utjecati na sposobnost da ta osoba vjeruje drugima. To nije nešto što se događa svjesno, ali se dogodi. Ta djeca odrastaju uz dvoje ljudi koji su se trebali beskrajno voljeti, a neprestano se svađaju. To može imati snažan utjecaj na to kako ta osoba doživljava odnose i kome i kako vjeruje.
2. Uvijek predviđaju sukob
Očekivano, zar ne? Djeca koja su odrasla uz stalne svađe navikla su očekivati upravo to – svađu, čak i onda kad nije niti na vidiku. To stvara određenu napetost i onemogućuje osobi da se opusti i osjeća sigurno, a to je iscrpljujuće.
3. Teško izražavaju svoje emocije
U obitelji u kojoj su svađe neprestano prisutne, čini se da je ljutnja osnovna emocija. Često se „razbacuje“ ljutnjom ne razmišljajući tko će na kraju patiti ili kakve bi mogle biti posljedice. Posljedica toga je nemogućnost prikladnog izražavanja vlastitih emocija. Takve će se osobe osjećati sigurnije ako zatvore svoje osjećaje, umjesto da riskiraju novu svađu.
4. Pretjerano su neovisni
Nema možda smisla na prvu, ali psiholozi tvrde da se djeca odrasla u domu u kojem su svađe neprestane više oslanjaju na sebe, nego bilo kog drugog. Oni se nauče brinuti sami o sebi i sami rješavati svoje probleme – jer ih usred svih tih svađa nije imao tko rješavati. To je s jedne strane dobro, ali s druge strane takve će osobe teško zatražiti pomoć od drugih ili priznati da im je teško. Jer – navikli su sve rješavati sami.
5. Često se osjećaju odgovornim za tuđu sreću
U obiteljima s puno svađa, nego uvijek mora biti „mirotvorac“. A ako je dijete to koje stvori tu naviku, kasnije će je se teško riješiti. Takva osoba želi ugoditi svima kako bi izbjegla potencijalni sukob. Teško je smatrati da tuđa sreća ovisi o tebi. I teško je shvatiti da nije tvoja dužnost da svi budu sretni.
6. Skloni su izbjegavanju sukoba
Djeca koja su godinama bila okružena raspravama, očekivano imaju određenu averziju prema sukobima. Žele se zaštititi, kao što su to činili kad su bili djeca. Cilj je samo održati mir, pa čak i ako to znači da treba potisnuti vlastite osjećaje. Nije loše izbjegavati sukob, ali ako je to neprestano, to može dovesti do gomilanja ljutnje.
7. Imaju pojačanu empatiju
Izloženost stalnim svađama djelovat će na osobu između ostalog i tako da postane pojačano empatična. Ta djeca godinama su gledala svađe svojih roditelja i stvorili su sliku o emocijama drugih ljudi. Oni pokušavaju suosjećati s njima, razumjeti ih. To može biti lijepa osobina, naravno, i iznimno se cijeni, ali u prekomjernim količinama može biti vrlo emocionalno iscrpljujuće.
8. Teško se izražavaju i postavljaju granice
Ovo je često jedna od najizraženijih osobina djece koja su odrasla uz svađe – ne znaju se izraziti i ne znaju postaviti granice. Budući da je uvijek bučno i da su svađe česte, ta djeca nauče zadržati svoje misli i osjećaje za sebe, sve kako ne bi – dolijevali ulje na vatru. Ta se osobina teško kasnije gubi i često može biti smetnja u vezama. Takva osoba često „ugrozi“ sebe samo kako bi zadržala mir.
Dakle, trebamo li to reći? Svađe roditelja ostavljaju trag na djecu još puno, puno duže nego dok su „samo“ djeca. Oprezno s tim!
