O problemima posvojenja u Hrvatskoj često se govori, ali rijetko na pravim mjestima. Ovaj govor zastupnika Mosta Ante Kujundžića nikog nije ostavio ravnodušnim.
Tema posvojenja u Hrvatskoj je na svakoj razini bolna i svi smo svjesni da je na tom području puno tog pogrešno postavljeno, da su zakoni napisani tako da ne idu na ruku niti djetetu niti posvojiteljima, znamo da imamo puno djece u domovima, da je procedura posvojenja preduga… No, o tom se svemu rijetko govori na pravim mjestima i na pravi način.
To je dodatni razlog zašto je govor Ante Kujundžića u Saboru izazvao brojne emotivne reakcije. Zastupnik Mosta za saborskom je govornicom vrlo jednostavnim, jasnim rječnikom dočarao kako je to posvojiti dijete i što sve ne štima u našem zakonu koji se tiče ovog bolnog pitanja. Govor je rijetko koga ostavio ravnodušnim, a nadamo se da je one na pravim mjestima barem malo dotakao.
Kujundžić i njegova supruga, naime, posvojili su troje djece, pa je ta emotivnost bila itekako iskrena. Zbog tog iskustva zna da država, umjesto da posvojiteljima bude podrška, ona im nameće nepotrebne birokratske prepreke i ne dodjeljuje osnovna prava.
„Ja vam danas neću progovoriti kao zastupnik, a neću biti zločest i pitati ministra, kojeg nema tu, čestita li i majkama posvojiteljicama, koje ne mogu koristiti rodiljni dopust ako su posvojile dijete od deset godina. Pitat ću ga isto tako čestita li majkama posvojiteljicama koje ne mogu ostvariti jednokratnu novčanu potporu za novorođenče ako ju je iskoristio biološki roditelj", započeo je saborski zastupnik“, kazao je na početku svog govora zastupnik Mosta.
Govorio je prvenstveno o tom da država ne daje jednaka prava biološkim roditeljima i posvojiteljima. Iako djeca u posvojiteljsku obitelj dolaze bez ičeg i posvojitelji doslovno od danas do sutra postanu roditelji, u trenutku, oni nemaju jednaka prava kao biološki roditelji. Kad bi dobivali jednokratnu novčanu potporu za novorođenče, to bi državu koštalo oko 80 tisuća eura godišnje, što je zanemarivo, budući da je broj djece koja se godišnje posvoje između 130 i 150.
„Mi tražimo da se definira kategorija roditelja. Ja sam svojem djetetu tata. Mi tražimo isto. I ja vam neću stati ovaj put jer kad je dijete došlo u moj dom, ono je moje, ja sam njegov. Mi smo obitelj, mi gradimo obitelj, a nemamo ista prava kao biološka obitelj", emotivno je i iskreno govorio Kujundžić.
„Dobivate poglede tog djeteta koje se pita samo jedno pitanje – hoćeš li me ti ostaviti? Dijete pokaže najgore iz sebe da vidi je li ga voliš, je li ga i takvog prihvaćaš. Ja vam postavljam samo jedno pitanje: je li mi šaljemo poruku da podržavamo hrvatske obitelji? Majka i tata se ne stječu rođenjem. Moj otac, Bog mu dao pokoj duši, jedan od mojih najsretnijih dana je bio kad je on umro. To se ne stječe rođenjem. To se zaslužuje i to se stvara. Mi u domovima imamo preko 4000 djece sa svim ovim strahovima, imamo 1200 posvojitelja koji čekaju da nekome budu majka i otac”, govorio je Kujundžić.
Jedan od najemotivnijih dijelova govora, sigurni smo, rijetke nije taknuo i rijetkima nije ostavio knedlu u grlu. Osvrćući se na činjenicu da posvojitelji imaju pravo samo na šest mjeseci roditeljskog dopusta, Kujundžić je ispričao njihovo iskustvo i dočarao zašto to nije dovoljno:
„I onda dođeš, kreneš i ugledaš malo dijete, dijete koje se boji povjerenja. Dijete kojemu riječ mama i tata nisu znak sigurnosti. Gledaš u oči malo dijete koje čeka ono što svi mi u životu čekamo i volimo, zagrljaj, toplu riječ, jednu priliku. I sad zamislite, krenemo s više djece, troje smo ih posvojili. Kod kuće nemamo ništa. Vama država nije u stanju isplatiti tu jednokratnu naknadu za novorođenče. Ta djeca, mojih troje djece, jedno je došlo kući s ničim. Drugo je imalo jednu malu vrećicu sa stvarima. Najmlađe je došlo s bocom i babarinom. Bez krevetića, kolica, svega.“
Riječi zastupnika Kujundžića rijetko su koga ostavile ravnodušnim, a nadamo se da posebno nisu one koji bi na ovo trebali reagirati, odnono one koji imaju moć u svojim rukama promijeniti nešto od ovog.
"Razviti osjećaj privrženosti s djetetom koje te gleda, koje je sa sobom ponijelo torbu punu rana, koje je proživjelo ono što većina ne proživi. A to je da te ostavio i ranio onaj koji te nikad nije trebao ni ostaviti ni raniti. I onda meni ministar kaže da je dovoljno šest mjeseci. Pa nije dovoljno. Uđi u moje hlače pa ih pronosaj pa mi reci da je dovoljno”, poručio je ovaj zastupnik i tata.
