Biti roditelj danas je teže nego ikad i u to nema sumnje. No, ponekad nismo niti svjesni koliko je točno teško. Nova Netflixova hit serija „Adolescencija“ pokazuje to na najbolniji mogući način.
Šest sati ujutro, radni dan, ulice puste. Specijalna policija pod punom opremom upada u jednu od kuća u nekom tipično engleskom naselju. Vriska, strah, kaos. Nalaze onog koga traže, u svom krevetu, u dječjoj sobi, jer – traže njega, 13-godišnjeg dječaka. Na nišanu nekoliko dugih cijevi, on se trza iz sna, prestravljen, oni mu govore da ustane, on ustaje i kreće s njima.
Osumnjičen je za ubojstvo.
Već u tom trenutku jasno je da ova serija nije ležerno „štivo“ za nedjeljno poslijepodne. I jasno je da će svakom roditelji biti mučno gledati ovu seriju. I bilo je, uistinu mučno.
Mučno od teme – dijete i ubojstvo u istoj rečenici je sasvim dovoljno.
Mučno od ponašanja neke djece – i pomisli da je i to nečije dijete.
Mučno od društvenih mreža – jer otkrijemo neke još nijansu mračnije stvari.
Mučno od „velikih“ riječi koje koriste – djeca.
Mučno od prizora maltretiranja – i pomisli što sve ne znamo o vremenu kad nismo uz svoju djecu.
Mučno od spoznaje da ne možemo zaštititi djecu od svega nabrojanog – koliko god se trudili.
Mučno od spoznaje – koliko je lako uništiti cijelu obitelj.
U samo nekoliko dana o Netflixovoj seriji „Adolescencija“ rečeno je baš sve. Napisani su nebrojeni hvalospjevi – tematici, glumcima, načinu snimanja… I sve potpuno opravdano. Nigdje loše kritike. Pa ipak, nije bilo lako sjesti pred ekran s jasnim ciljem: pogledati seriju. Jer, wow, govori o onom što nam se događa, o onom o čemu moramo znati sve - a najradije ne bismo znali ništa.
Društvene mreže, vršnjačko nasilje, cyber bullying, potreba za popularnošću… Suluda potreba za popularnošću. I sasvim nova i drukčija generacija klinaca. Misliš da znaš sve o svemu ovom? Jer, svi smo mi bili djeca i svi smo bili u pubertetu. Pa, eto, sve ti je jasno, to je burno razdoblje. Razmisli opet. Ili pogledaj seriju. Zato neće biti "spojlanja", iako je ovu seriju teško ne "spojlati" i iako stvarno želim sve do u detalj secirati - jer je fascinantno.
A dotad… dopusti da ti kažem - istina je da nemaš pojma.
Misliš da poznaješ istinski svoje dijete? Razmisli opet. Daš ruku u vatru da te ne može ama baš nikako iznenaditi? Razmisli opet. Ili pogledaj seriju.
Ništa nije kao prije
I dopusti da ti, opet, kažem - ne, ništa nije isto kao nekad i ova serija to tako bolno vjerno dočarava.
Vjerno dočarava koliko ne znamo o maltretiranju danas. Jer kad sam, na primjer, ja bila u toj dobi, netko bi ti u lice rekao „glupa si“ ili „ružna si“, ti bi rekla „ti si još gluplja“ ili ona famozna rečenica koja uključuje mamu i to bi bilo to. Ili bi se potukli, pa bi bio mir nakon tog. Za to bi znao onaj tko se našao u blizini ili ako nekom prepričaš.
Danas nečija neprimjerena ili sramotna fotka ili video u 15 minuta obiđe svakog klinca u školi. I šire. Sramota je „vječna“.
Vjerno dočarava koliko nedovoljno znamo o društvenim mrežama. Mi, generacija Facebooka koji današnji klinci smatraju mrežom za starce, mislimo da smo pobrali pamet društvenih mreža zato što smo, znaš, na Facebooku otkad postoje mreže. Pročitaš neki nepristojan komentar, odgovoriš, naletiš na nešto što te zgrozi, prijaviš, ide zabrana. Osjećaš se dobro jer si pomeo „smeće“.
Pazi dobro kad kažem – ne znaš ništa o tom kako klinci danas na mrežama funkcioniraju. Mi njih ne razumijemo. I ne mislim da ih ne razumijemo jer su drukčiji od nas, nego doslovno ne razumijemo ono što pišu. Nešto što nama izgleda kao prijateljska rečenica, zapravo je sve osim tog – zbog jednog malog nama nebitnog emotikona koji sve mijenja. Mi njih ne razumijemo. Posebno ako oni žele da ih ne razumijemo.
Vjerno dočarava i koliko je danas važna popularnost i koliko (neki) klinci žude za tim. Istina, uvijek je bilo popularnih klinaca i onih drugih, nikad nismo svi bili popularni. Istina, uvijek su oni nepopularni silno željeli biti popularni. Ali onda su nažicali nove levisice ili marte i porastao im je rejting. Ili nije, pa su se pomirili s tim da nisu popularni. Ali onda si te popularne viđao samo u školi, a okolo imao svoju ekipu nepopularnih, pa si preživio.
Danas je popularnost u jednoj nama neshvatljivoj dimenziji. I želja za popularnošću je nezaustavljiva jer se klincima popularnost nabija na nos doslovno u svakom kutku bilo koje društvene mreže. Ono kad ti na Facebooku vidiš nečiji savršen, ogroman, prostran stan, uređen kako tvoj nikad neće biti, pa te opere neka potajna zavist koju potisneš, pomisliš kako bi bilo lijepo imati takav stan i ideš dalje. Klinci to doživljavaju neprestano, uvijek iznova, čim otvore mreže. Gledaju ono što ne mogu imati, gledaju ono što ne mogu biti, gledaju ono što nikad neće doživjeti. Nije to vrijedno patnje, znamo to, ali – oni imaju 13. I ne mogu znati.
Vjerno dočarava koliko su danas roditelji nemoćni. Istina, nekoć su puno tog sređivali remeni i šibe, taj neki strah od roditelja – nije ni to bilo idealno, naravno. Ako si se trudio kao roditelj, isplatilo se. A što si i mogao znati? Da je baš jučer otišao preskakati potok iako ne smije? Ili da je razbio frendov bicikl, pa moraš platiti popravak. Naravno, bilo je i gorih stvari, ali…
Danas se možeš truditi beskrajno puno, a to možda bude nedovoljno. Koliko roditelja ima dovoljno vremena? Koliko roditelja može i zna provjeriti sve što se događa – na Whatsappu, u igricama, na mobitelu, na Instagramu, na Snapchatu? Da, možeš braniti, ali – do kad i do koje mjere? Misliš da ti nisi "takav" roditelj, da tvoje dijete nije "takvo" dijete i da se to vama ne može dogoditi? Možda si u pravu. Ali svaki od "takvih" roditelja je mislio isto.
Vjerno dočarava koliko klinci misle da nitko neće saznati ako nešto loše naprave. Mislili smo i mi nekad dok smo šarali po zidu vrtića, pa bi naišao nečiji tata i dreknuo na nas, a mi bi pobjegli i strepili danima hoće li nas tužiti. Nije mu trebao dokaz, riječ odraslih je bila zakon, mi nismo imali pravo glasa. Ali nekad ne bi bilo nikog uokolo i izvukao bi se sa „zločinom“.
Danas? Kamere, društvene mreže, mobiteli, lokacije, videi, slike. Odaberi. Uvijek će se nešto ili netko naći tu. A klinci – pojma nemaju o tom. Realno, klinci s 13 misle da su neuništivi i nedodirljivi, naravno. Ali dok smo mi šarali po zidu vrtića ili škole, oni doslovno misle da se mogu izvući s ubojstvom i da im nitko neće moći ništa.
Tako i 13-godišnji Jamie u famoznoj Adolescenciji gleda tatu u oči i najiskrenije kaže – nisam ništa napravio. I uvjeren je da će se izvući. Dobro, nije baš tako jednostavna priča, ali…
Moraš pogledati. I točka.
Našli su neki rupe u toj priči, neki govore kako nije dovoljno razrađena, kako je prespora, kako ne pokriva sve važne aspekte da bi se moglo reći kako je sjajna radnja, kako je sve logično. Mogu se kladiti, bez predrasuda, da većina njih nisu roditelji. Da, ništa nije logično, ali zato što nije logično da 13-godišnji klinac ubije svoju gotovo vršnjakinju. Nije logično zato što ne želimo uopće misliti da klinci tako funkcioniraju. Nije logično jer ne želimo uopće razmišljati o tom da smo toliko bespomoćni.
Sve ostalo je sasvim logično. Ne treba nam ništa drugo u radnji. Vidjeli smo ono što je neizbježno – mučnu propast jedne obitelji nakon što njihovo dijete upadne u jednu od zamki koje krije današnja stvarnost.
„Adolescencija“ je sve što niti jedan roditelj ne želi pogledati niti vidjeti, a kamoli doživjeti. I baš zato je nešto što moraš pogledati.
