Činjenica je da dijete mora imati svoju privatnost, posebno kad zagazi u pubertet, pa nije lako odlučiti se oduzeti mu djelić te privatnosti čitanjem poruka u mobitelu, ali s druge strane, sve nam govori da bismo trebali.
Kad je moja generacija bila na pragu puberteta, a i u pubertetu, imali smo sasvim dovoljno prilika za 'privatnost'. Za ocjene su roditelji saznavali tek na roditeljskom, preko dana najčešće nisu znali točno gdje smo, imali smo prilika za neke svoje nestašluke i tajne. No, najčešće su to bile tajne ljubavi, odlasci u „zabranjene“ dijelove kvarta, tu i tamo poneki „bijeg“ nekamo kamo nismo smjeli. Sjećam se kao danas kad smo prijateljica i ja, umjesto da se rolamo u dosadnom parku, otišle pred Mimaru, gdje su bili cool skejteri, iako je ona imala zabranu. 'Sreća' je htjela da se baš u to vrijeme oglasi prva zračna uzbuna u Zagrebu… 'Sreća' je htjela da su ipak naslutili da smo tamo...
Da, radili smo stvari koje nismo smjeli, naravno, ali vrhunac posljedica su bila razbijena koljena ili ljutnja nekog susjeda kojem bismo smetali. Sve je nekako bilo bezazleno. Mogao si naletjeti na neki natpis urezan u kakvoj klupici koji ti se ne bi svidio ili bi te netko krivo pogledao. I sve to što bismo doživjeli i „zgriješili“ većina bi nas zapisala – u dnevnike. Dnevnike koje bismo čuvali svojim životom i sve nade polagali u to da nitko ne pročita te naše misli. No, budimo iskreni, da je to netko i pročitao… baš ništa se ne bi dogodilo. Znamo to itekako dobro sad kad smo roditelji.
Ne, nije isto i danas
Postoji jedna rečenica koju ne mogu smisliti, a to je: „Ma daj, pa kako smo mi nekoć…“ i sve njene varijante. „Ako smo mogli mi, zašto ne bi i danas djeca?“ ili „Joj, kako smo mi, pa vidi nas, živi i zdravi!“. O ovom „zdravi“ bi se dalo raspravljati na svakoj mogućoj razini i na svaku moguću temu. Jednostavno ne podnosim kad mi govore da je išta – isto kao i kad smo mi bili djeca. Nije. Nažalost, nije.
Ako i zanemarimo sve drugo – tehnologija je tu da nas podsjeti da ništa nije kao kad smo mi bili djeca, pubertetlije. To čemu su današnji klinci izloženi već i prije puberteta mi nismo mogli – niti možemo – ni zamisliti. Svjesna sam činjenice da mnogi roditelji to još uvijek ne shvaćaju i odbijaju, što je stvarno problem. Cyberbullying je stvaran. I posljedice su daleko veće i dublje od razbijenih koljena ili ljutnje susjeda.
Ono što se nekad odigravalo na igralištu kad bi se klinci pogurali, potukli, kad bi pao kakav šamar ili kakva uvreda – to se danas odigrava virtualno, u grupama, pred svima. Bilo bi puno lakše kad bi roditelji shvatili koliko je to ozbiljno i koliko je to – nimalo kao prije.
U razrednoj grupi (jer, da, razredne grupe su najnormalnija stvar, to valjda znate?) mog 11-godišnjaka prva dramatična situacija odigrala se već prošle godine, početkom 4. razreda. Bilo je suza, bilo je ružnih riječi, bilo je izbacivanja iz grupe, bilo je intervencija učiteljice…
Ja sam znala za cijelu situaciju od prvog trenutka. Davala sam savjete, smirivala ga, podsjećala na to da sve što napiše ostaje negdje, makar i izbrisao. Nije se uključio u tu situaciju i sve je gledao sa strane. Ja sam sve te poruke pročitala, jer od prvog dana kad je dobio mobitel zna da ja povremeno uzmem mobitel i 'pročešljam' sve grupe. Ako mu imam nešto za reći, kažem; ako se naljutim zbog nečeg, kažem i uputim za ubuduće; ako je nešto dobro odigrao, pohvalim i kažem što drugi nisu dobro napravili.
Kad je kasnije te godine počela druga velika drama, još veća od prve, odmah mi je rekao. To je već bilo puno ozbiljnije. Čim mi je rekao o čemu se radi, zamolila sam ga da se u tu komunikaciju uopće ne upliće, a on me, srećom, poslušao. Kasnije sam to dojavila učiteljici, a ona je obavijestila one koje je trebalo. Nakon tog je učiteljica ušla u grupu. A oni su napravili novu, bez nje.
Ova školska godina tek što je počela, već je bilo drame na grupi. Izbacivanje, uključivanje, izlasci iz grupe, ružne riječi, mijenjanje admina… Kladim se da neki roditelji nemaju zapravo pojma što se sve događa tu. Moj 11-godišnjak, navikao na to da mu čitam poruke, me pozvao i rekao „Dođi, molim te, pročitaj ove poruke, opet je burno u grupi.“ Pročitala sam – bolje da nisam, jer me živcira sve to, ali sretna sam da jesam. Još se pohvalio „Ja sam ih samo pozvao da se ne svađaju i napisao nešto, hm, inspirativno“, pa prasnuo u smijeh.
Naravno da čitanje poruka ovisi o dobi djeteta, naravno da mu sa 16 neću čitati poruke, ali nadam se da ćemo dotad utvrditi neke osnovne postavke ponašanja u tim virtualnim grupicama i da ću mu 'utuviti' u glavu što raditi, što ne, a najvažnije – osvijestiti da je to STVARNA komunikacija s vršnjacima (jer je to, zapravo, teško osvijestiti i to je jedan od najvećih problema) i da sve to ostaje zauvijek negdje.
Mnogi će reći - pa nemoj mu dati mobitel. No, to je jedna sasvim druga tema. Ima mobitel. Svi u razredu imaju. Te iste grupe i taj isti mobitel imaju itekako dobre svrhe, da se razumijemo. Kao i tehnologija općenito - ako ih koristimo na pravi način. Nismo ni mi znali otpočetka koji je to 'pravi način'. Sad smo ipak malo mudriji i zato imamo svako pravo prenijeti to znanje na svoju djecu.
Nije jednostavno reći – da, treba čitati djeci poruke u mobitelima. Već unaprijed znam da će s ovom koja će tek napuniti 8 biti daleko teže kad dobije mobitel. Ona već sad voli skrivati stvari od mene. Svjesna sam da imam i sreće po tom pitanju sa sinom, jer je jednostavno takav. Ali ponovit ću kad god – do neke dobi treba im čitati poruke. I to ne potajno, nego pred djecom. Da znaju da to čitamo.
Evo i nešto na što sam naišla – mišljenja stručnjaka na tu temu.
Uzmite u obzir dob
Erika Bent, psihoterapeutkinja, smatra da je važno na početku, kad tek dobiju telefon, pratiti poruke u takvim grupama.
„Na isti način na koji će roditelji provjeriti prijatelje i roditelje svojih prijatelja prije nego što dopuste spavanje kod njih, razumno je napraviti isto na tehnološkoj platformi“, rekla je. „U određenoj dobi, 13 godina i više, potreba za neovisnošću postaje važnija, a roditelji bi trebali poštivati potrebu svog tinejdžera za privatnošću.“
Dr. Catherine Nobile, psihologinja, složila se. „Za mlađu djecu, osobito onu mlađu od dvanaest godina, roditelji mogu smatrati potrebnim nadgledati njihovu komunikaciju kako bi ih zaštitili od internetskih rizika kao što su internetsko zlostavljanje, neprikladni materijali ili štetne interakcije“, rekla je Nobile. „U ovoj fazi cilj je često pružiti smjernice i osigurati njihovu online sigurnost.“
Loša strana čitanja poruka
Naravno da mogu postojati i postoje situacije u kojima to nije baš tako crno-bijelo. Kod neke djece to bi moglo narušiti naš odnos s djetetom. Jer – ipak im zadiremo u privatnost… I previše ih nadziremo, pa ne mogu izgraditi svoju neovisnost. Tu je važno postaviti, istaknula je Nobile, „okruženja otvorenog dijaloga“, gdje se moraju postaviti jasne granice. „Poticanje da s vama podijele svoje brige ili probleme pomaže u izgradnji povjerenja i omogućuje usmjeravanje bez invazivnog praćenja“, rekla je Nobile.
Stvaranje zdravih granica od početka
Najkorisnija stvar i najmudrije što možemo napraviti kad dijete tek počne koristiti telefon, je izgraditi zdrave granice od samog početka. Dakle, ako mlađe dijete dobije mobitel, razumno je da roditelji imaju pristup komunikaciji koja se odvija uz pomoć mobitela, kao i ostalo što se događa na mobitelu. I tu je ključno da dijete zna da se to događa.
Tehnologija i komunikacija uz pomoć tehnologije je nešto što je zateklo i nas same u nekom trenutku. Ja znam da mene jest. Pa kako da onda mislimo da djecu nije? Nismo li svi bili u situaciji kad nam je lakše poslati poruku s nekim nelagodnim sadržajem, nego to isti izgovoriti uživo? Mi to sebi znamo objasniti. Djeca ne znaju. Ružna riječ koju napišu u grupi je samo niz slova, a možeš to i izbrisati. Znam da i ja mogu razumjeti takvo razmišljanje, itekako. A to je ono zbog čega ih moramo ipak nadzirati i zbog čega moramo znati što se događa i voditi ih.
Baš kao što ćemo kad su mali reći „Pozdravi susjedu“ ili „Ne možeš se tako razgovarati s prijateljima, drugi put ćeš…“, tako ih moramo uvesti i u ovu virtualnu komunikaciju. Jer – nije isto.
