Djeca se vole igrati kod prijatelja i vole da im dođu prijatelji kod njih. Nekoć se to podrazumijevalo i bilo sasvim uobičajeno, dok danas to nekako ide puno drukčije i teže, uz puno više „vaganja“.
Djeca se druže u vrtiću, školi, na igralištu, na aktivnostima… No, ništa od tog ne može im zamijeniti igru jedan na jedan, ili igru utroje kod nekog doma. Djeca vole posjetiti svoje prijatelje, vidjeti gdje žive, kakva im je soba, kakve igračke, knjige, filmove ili igrice imaju. Vole pojesti ručak kod prijatelja ili barem kakav sendvič. Nema nekog razloga za to, osim što im to pomaže na još jedan način upoznaju svoje prijatelje i to gledaju uistinu dječjim očima.
Kad kažemo da djeca vole vidjeti kakva je soba ili stan njihovog prijatelja, onda to mislimo doslovno tako: vole vidjeti i znati. A ne onako kako mi kao roditelji to pomislimo, kao da je to procjena i služi za ocjenu. Ne, djeca ne vide prašinu, ne vide dotrajali namještaj, ne znaju je li nam stan moderan ili starinski, nije ih briga je li nam stan grandiozan ili tek sklepan.
No, ipak, bez obzira na sve, brinemo oko tog. Posebno mi, mame. I uvijek mislimo da naš dom nije dovoljno dobar. Jedna je mama to i priznala i u videu objasnila zašto njezinim sinovima nikad neće doći prijatelji u posjet. Mama ima profil koji se zove @youcan3250 i na ovu je temu rekla da jednostavno ne može dopustiti prijateljima svoje djece da dođu k njoj jer njezin dom nije tako lijep kao oni drugih ljudi.
Ova je mama ogolila svoje emocije u videu i iskreno rekla: „Nešto što me kao mamu čini toliko tužnom je činjenica da moja djeca nikada, nikada neće moći dovesti djecu na igru u našoj kući, jer me je sram, a i oni se srame mjesta gdje žive.“
Mama je objasnila da se zbog očitih klasnih razlika između njezine obitelji i školskih kolega njezine djece osjeća nesigurno i posramljeno - kao da ne čini dovoljno da zbrine svoju djecu na način na koji je htjela.
„Moja djeca idu u određenu vrstu škole i svi njihovi prijatelji žive u lijepim četvrtima, lijepim domovima,“ rekla je. „A ja to ne mogu dati svojoj djeci. Dakle, zbog tog se osjećam kao apsolutno užasna mama.“
@youcan3250 I wish I could give them so much more ❤️ #motherhood #healing #keepgoing #fyp #trailer #playdate #home #embarrassing #narcissist #toxicrelationship #mentalhealthmatters #trama #yournotalone #foryoupage ♬ original sound - YOUCAN
O, da, majčinska krivnja, znamo sve o njoj. To je onaj podmukli glasić koji ti baš sve može pokvariti, a dodatno je gore zato što je ideja da da bi mame trebale biti superjunakinje, sposobne s lakoćom se pobrinuti za sve potrebe svoje obitelji apsolutno svuda oko nas. Ako nas to uvjerenje obuzme, osjećat ćemo se kao da nikad ne činimo dovoljno za našu obitelj, za djecu.
U svom je videu ova mama ispričala o drugoj mami iz razreda njezinog djeteta koja je tražila da se igraju, a njezino dijete je tražilo da dođe u njihovu kuću. Mama je rekla da bi se umjesto toga mogle naći u parku, jer se toliko sramila gdje ona i njezina obitelj žive. „To me čini jako tužnom jer moja djeca idu u kršćansku privatnu školu i svi njihovi prijatelji žive u određenim tipovima četvrti, a mi živimo u kampu s prikolicama,“ rekla je.
„I dalje se možemo dogovarati za igru vani, ali ta djeca nikada neće moći doći u naš dom, jer je to neugodno,“ nastavila je. No, istaknula je da to nema veze sa samim naseljem prikolica te da ne želi nikog posramiti, nego je više problem u tom kako stan izgleda – zbog ponašanja njenog supruga.
„Imamo rupe u zidu, u gotovo svakoj sobi jer bi se on naljutio i udarao zidove pa ih probušio,“ ispričala je. „Rastrgao je pod u jednoj od naših kupaonica, izrezao bi rupe na tepihu... Počupao je pod u našoj kuhinji i nikad ga nije vratio. Pokušavao je preurediti neke stvari i nikad to nije dovršio. Kuća nije prljava jer je ja čistim, samo je neuredna. Samo izgleda stvarno, stvarno odvratno i neugodno mi je.“
Naravno, sve to skupa je kao mamu rastužuje jer zna da njezina djeca zaslužuju sve najbolje, a ona im baš to želi i pružiti.
Nije lako razmišljati kako nismo dovoljno dobri, posebno ako to činimo u smislu za koji je ključna financijska stabilnost, odnosno ako mislimo da nismo dovoljno dobri zato što ne možemo imati nešto za što nam treba novac. A sve to još je daleko gore ako imamo djecu. Ipak, bez obzira na dom i kako naš dom izgleda, možda bismo nekad trebali otvoriti vrata prijateljima svoje djece i možda bismo se itekako iznenadili…
"Nikad nisam sudila o kućama u kojima su odrastali moji prijatelji. Ako su imali igračke ili igre, voljela sam tamo otići. Djecu nije briga," utješila ju je jedna pratiteljica i zapravo izrazila ono čega se sjećamo iz djetinjstva. Druga je priznala: "Odrasla sam u dobrostojećem domu, ali neki od mojih prijatelja nisu bili te sreće. Ali nije mi smetalo, njihovi su roditelji bili divni i zavidjela sam im na njihovom odnosu s roditeljima kakav ja nisam imala."
Jedna je mama napisala: "Mama! Ja sam jedna od ovih 'drugih mama'. Sve što želim je da moja djeca imaju drage i divne prijatelje, ma gdje god živjeli! Nikad se nemoj sramiti!"
