Ono po čemu se majka i otac kao roditelji najviše razlikuju je vrijeme potrebno da se prihvati sve ono što roditeljstvo sa sobom donosi i razumijevanje djeteta. Mislim da mi je konačno jasno na što su sve te, uglavnom žene mislile kad bi rekle 'jedna je mama'
Odrastajući, često okružena brojnom rodbinom, što bližom što daljom, često sam bila u prilici čuti izjavu 'mama je samo jedna, tata može biti bilo tko'. Uvijek mi je ta tvrdnja zvučala apsolutno glupo, a da sam bila u pravu postalo mi je jasno i na konkretnom primjeru kad sam u jesen 2013. godine po prvi put postala mama. Naravno.
Jedna je mama, jedan je tata i to vrijedi za roditelje koji su to postali zahvaljujući plemenitom činu posvajanja. No nije svatko rođen da bude roditelj i u tome se krije najveća razlika između majke i oca. To sad shvaćam. Mislim da mi je konačno jasno na što su sve te, uglavnom, žene mislile kad bi rekle 'jedna je mama'.
Ono po čemu se majka i otac kao roditelji najviše razlikuju je vrijeme potrebno da se prihvati sve ono što roditeljstvo sa sobom donosi i razumijevanje djeteta. Dijete nema samo jedan pogled, nema samo jedan osmijeh, svaki zagrljaj priča svoju priču, a kad se čini da dijete ruši kuću do temelja majka će točno znati zašto to radi i prema djetetu će se odnositi u skladu s tim razumijevanjem.
Otac, s druge strane, neće uočiti razliku u drugačijim pogledima djeteta na istu stvar u različitim uvjetima, njemu će smijeh biti samo smijeh, zagrljaj kao i svaki drugi, a nered po kući za njega će biti čin divljeg, zločestog djeteta. Majka će, za razliku od oca, shvatiti kad dijete divlja oko roditelja kako bi privuklo pažnju jer mu, na primjer, nedostaje otac za kojeg dijete očito smatra da mu ne posvećuje onoliko pažnje koliko je djetetu potrebno. Majka, opet za razliku od oca, djetetovo ponašanje neće nazvati divljaštvom ili djelom razmaženog djeteta koje je u tom trenutku zaslužilo da ga se povišenim glasom posrami zbog ponašanja, neće ga natjerati na plač pa potom prozvati 'razmaženim maminim sinom koji ne zna drugačije nego plakati'.
Mama, budimo realni, pucat će po šavovima nakon cijelog popodneva provedenog s 'cendravim' djetetom. Trudit će se iz petnih žila ostati prisebnom i imati na umu da je dijete osjetljivije nego inače jer je prethodnu noć slabije spavalo ili jer dijete nije imalo uobičajen dnevni san tog dana. Neće biti lako, ali pristat će na hod po jajima kako bi dijete poštedjela dodatnog stresa i nastojat će djetetove nervozne ispade svesti na minimum, a kad se dogode, pokušat će ih tretirati sa što više nježnosti, razumijevanja i imat će par aseva u rukavu kako da djetetu skrene misli s onog što ga muči, a očito se ne da popraviti.
Otac?! Otac će u tim uvjetima 'sve po spisku', prepustiti nejako dijete da se samo nosi s emocijama koje tek upoznaje i naposljetku pustiti mami da preuzme stvar u svoje ruke jer mami je lakše uhvatiti se u koštac s rješavanjem nereda u djetetovoj svijesti negoli ga ostaviti na milosti i nemilosti posljedicama onog kroz što dijete u datom trenutku prolazi, a što, očekivano s obzirom na dob, dijete ne razumije.
Tvrdnja da su prve tri godine života za dijete najvažnije, majci će se urezati u svijest i podsvijest istog trenutka kad se potvrdi da u njoj raste čovjek. Kroz taj period, majka će dati sve od sebe da bude što više s djetetom u što više različitih prilika. Nastojat će ga izložiti svim onim lijepim stvarima, događanjima, ljudima koje će na dijete ostaviti ugodan osjećaj koji će ga oblikovati i uputiti u pravom smjeru. Otac će bez po muke eventualno sinu u njegovoj trećoj životnoj dobi još uvijek samo pričati o tome kako će se njih dvoje, kad dijete još malo poraste, za par godina igrati loptom, a ženi će prigovoriti da previše vremena provodi s djetetom.
Nakon što nitko od ukućana prethodne noći nije sklopio ni oka jer dijete iz nekog razloga nije moglo spavati, otac će se ustati iz kreveta nervozan jer ON nije spavao, jer se ON nije odmorio. U mami će se pak miješati osjećaji nervoze zbog besane noći i zabrinutosti što to djetetu nije dalo spavati. Majčina prva misao tog jutra neće biti 'hoću li se ja ikad naspavati' jer ne samo da zna da neće, nego majka bezuvjetno dijete stavlja na prvo mjesto. Otac, pak, po povratku s posla, a nakon ručka, lakše će otići natrag u krevet po sat – dva potrebnog sna. Nitko ne tvrdi da mu to nije potrebno, ali i majka radi.
Kad dijete bez posustajanja inzistira da se igra igra koja već pomalo svima ide na živce, otac će bez razmišljanja s dozom nervoze u glasu kazati 'Što meni treba ta igra. Neću!'. Mama će pak biti nešto staloženija pa će jasno i glasno priznati da joj se ne da igrati ta i ta igra, da se mora malo odmoriti od toga i dijete će to lakše shvatiti negoli li dernjavu roditelja da ga se ostavi pet minuta na miru.
Mame znaju da su djeca pametna već s godinu dana, tri, pet, sedam, kasnije ovisno o tome koliko smo im mi dopustili da razvijaju svoju svijest, a koliko smo od njih učinili ovce i tako će s njima razgovarati. Tate neće razmišljati o tome kako su djeca pametna već s par mjeseci ili s pet godina jer za tate roditelji su šefovi i mora biti onako kako kaže stariji. I točka. Mislim, svugdje ima iznimki pa tako i u ovoj priči.
