Trebamo li djecu voditi na groblje? Psihologinje Iva Gospodnetić i Mara Madrić objašnjavaju kako pristupiti temi smrti
Blagdani Svih svetih i Dušni dan često otvaraju pitanje koje mnogim roditeljima nije lako - trebamo li djecu voditi na groblje i kako ih pripremiti na susret sa smrću? Dvije stručnjakinje, voditeljice savjetovališta za roditelje OK roditelj - Iva Gospodnetić, magistra psihologije i edukantica psihoterapije, te Mara Modrić, magistra edukacijske rehabilitacije i edukantica psihoterapije, objasnile su kako pristupiti ovoj temi bez straha, ali i bez forsiranja.
Nema univerzalnog odgovora, svako dijete je drugačije „Na pitanje treba li djecu voditi na groblje ne postoji univerzalan odgovor“, kaže Iva Gospodnetić. „Roditelji bi trebali uzeti u obzir dvije stvari, dijete i sebe. Može li dijete razumjeti što se događa, što bi mu taj odlazak značio i imamo li mi kao roditelji kapacitet biti mu podrška, objasniti gdje idemo i zašto.“
Dodaje kako odlazak na groblje može biti lijep i svečan trenutak, prilika da se zajedno prisjetimo dragih ljudi i dijelimo uspomene.
"A ako roditelji osjete da im to ne bi odgovaralo, uvijek mogu izabrati drugi način prisjećanja – kroz priču, crtanje, paljenje svijeće kod kuće. Bitno je da ritual ima smisla i za dijete i za roditelja.“
Mara Modrić dodaje kako djecu, ovisno o dobi, vrijedi uključiti u aktivnosti koje su uobičajene u našoj kulturi (posjeti groblju, komemoracije, neki drugi načini prisjećanja umrlih): „Smrt je dio životnog ciklusa. Mlađoj djeci možemo jednostavnim riječima objasniti zašto idemo na groblje, a školska djeca već bolje razumiju pojam smrti jer o tome uče i u školi.“
Razgovor o smrti treba biti prirodan
Obje stručnjakinje ističu da nije potrebno čekati poseban trenutak kako bismo s djecom razgovarali o smrti. „To može biti i kad dijete pita zašto se neka buba više ne miče ili zašto je biljka uvenula“, kaže Iva. „Važno je da temu ne izbjegavamo i da razgovor prilagodimo dobi djeteta.“
Mara dodaje: „Većina pojava u prirodi je ciklična. Djeci možemo objasniti da se sva živa bića rađaju, rastu, žive svoj život i na kraju umiru. Tako djeca uče da je smrt prirodan dio života, a ne nešto čega se treba bojati.“
Ako se dijete uznemiri, prihvatite njegove emocije
Strah, tuga ili znatiželja - sve su to normalne reakcije djece, kaže Iva: „Najvažnije je da roditelj prepozna emociju i pruži utjehu. Nema potrebe uvjeravati dijete da to ‘nije ništa strašno’. Ako ne želi ići na groblje, ne treba ga forsirati.“
Dodaje i da djeca vrlo lako osjete kada su roditelji sami uznemireni. „Možemo im i to iskreno reći: ‘Tata je malo tužan jer se sjeća svoje mame. Onda se prisjetim lijepih trenutaka i bude mi lakše.’ Time djeci pokazujemo kako i odrasli tuguju i kako si mogu pomoći.“
Mara upozorava da djeca često miješaju ono što vide u crtićima i igrama s realnim životom: „Važno im je objasniti da groblje nije strašno mjesto, već prostor gdje se prisjećamo onih kojih više nema. Ako ih je strah, treba im dati podršku i razgovarati o tome bez umanjivanja njihovih osjećaja.“
Tuga nije slabost
Obje stručnjakinje naglašavaju da roditelji ne bi trebali skrivati vlastitu tugu.
„Tuga je prirodan osjećaj i nije znak slabosti“, kaže Iva. „Kada dijete vidi da roditelj plače, uči da su emocije normalne i da je u redu biti tužan.“
Mara se slaže: „Tuga ima svoju funkciju. Kroz nju se opraštamo i učimo živjeti s gubitkom. U našoj kulturi se često očekuje da brzo ‘nastavimo dalje’, ali tuga nema rok trajanja. Bitno je da djeci objasnimo što se događa i da vide kako tuga može biti dio života.“
