Porod u Vinogradskoj

Pozdrav curke :)

Zanima me slijedeće, živim u Dubravi i imam aktualnog doktora u Vinogradskoj, kod njega sam išla zbog CIN-a i kolposkopije, Mogu li ja po tome onda roditi u Vinogradskoj ili će me selit nekam drugam? Zanima me jer mi je dr. Butorac super i stvarno bi htjela da mi on radi porod pa ne znam na kojem principu funkcioniraju.

Evo, ako nekome može pomoći moje iskustvo poroda u Vinogradskoj... i sama sam iščitavala sve po internetu prije svog poroda, pa da vratim dug svemiru... bit će dugačak tekst, isprike onima koji bi htjeli light verziju 


Rodila sam djevojčicu u veljači ove godine u Vinogradskoj.
Imala sam jednu lijepu trudnoću bez posebnih komplikacija, izuzev groznih bolova u zglobovima koji su mi otežavali spavanje i kretanje. Pred kraj trudnoće, kad su pregledi učestaliji, moj ginekolog je kod pregleda komentirao gotovo sa žaljenjem kako sam "skroz zatvorena".


Par dana prije termina krenuo je sluzni čep, a nalaz cerviksa nije se mijenjao. Nisam očekivala da ću skoro roditi. Tri dana prije termina imala sam jednu epizodu od nekoliko sati da nisam uopće osjetila bebu pa sam se javila u Vinogradsku. Bilo je sve ok, već u čekaonici se gospodična javila, ali kad smo već došli, obavili smo sve po redu: pregled, CTG, UZV... na kraju su me zadržali u bolnici preko noći za svaki slučaj i otpustili kući. Tad sam shvatila da mame koje preleže cijelu ili dio trudnoće u bolnici, naročito u onakvim sobama, zaslužuju posebno divljenje.
Dan prije termina u večernjim satima, oko 20h, kod kuće mi je pukao vodenjak i izlio se bazen vode ispod mene. Stvari su bile odavno spremne, samo sam se istuširala i krenuli smo u bolnicu. Došli smo niti sat vremena od puknuća vodenjaka, trudova nije bilo. Kod pregleda dežurni liječnik ustanovio je da je nalaz isti kao kod ranijih pregleda (1 prst) i poslao me u hodnik da hodam. Tako sam šetala gore dolje po hodniku oko 2 sata. Pojavili su se nekakvi trudovi, malo bolno u leđima, ali ništa naročito. U hitnoj ambulanti je radila prekrasna sestra, mislim da se zove Kristina, koja je tu noć rješavala pristigle trudnice kao na traci. U nekom trenutku, kad je imala "praznog hoda", uvela me u ordinaciju, obrijala i dala klizmu. Napominjem da je brijanje i klizmu predložila, a ne "naredila". Ja sam na oboje pristala jer mi se nije činilo posebnim atakom na tijelo :-) ali da sam odbila, mislim da ne bi ni trepnula. Tada sam joj napomenula da nisam načistu oko epiduralne, ali da bih voljela da mi izvadi krv za nalaze, kako bi bili spremni ako se kasnije odlučim za epiduralnu. Udovoljila mi je i izvadila krv za nalaze.

Nakon klizme sam se otuširala i onda su me uveli u rađaonu, čini mi se da je bilo 23h. Polegli su me na krevet, spojili na CTG, otvorili venski put i zapovijedili da nema micanja s boka na leđa bez prethodnog poziva babici da premjesti elektrode. 
Budući da su trudovi bili slabi, a nalaz cerviksa isti, dobila sam gel za poticanje trudova.
Jesti i piti nije bilo dopušteno.
Gel je učinio da su se jači trudovi pojavili, bili su sve jači i češći. Čitala sam knjigu Duhovni pristup rađanju prije poroda pa sam slijedila upute iz te knjige. Koncentrirala sam se na disanje i odrađivala to dosta dobro, prema svjedočanstvu svog supruga koji je bio uz mene tijekom poroda.
Ovdje bih napomenula da su inicijalno suprugu predložili da ode kući jer su procijenili da će porod trajati dugo i da nema smisla da je sa mnom u početnoj fazi. Nemojte nasjedati na to, neka ostane muž ili tko već s vama! Da njega nije bilo...ne znam kako bi to sve bilo... treba vam netko da pozove sestru kad se želite okrenuti, ili kad vam se piški, meni je i vode malo prošvercao... sjedio je cijelo vrijeme, 22 sata, pokraj mene na drvenom stolcu. 

Pred jutro je dežurni liječnik napravio pregled i ustanovio da je došlo do pomaka, ali malog. Bila sam otvorena 3-4 cm pa je rekao da ćemo nakon vizite uključiti drip. U viziti me pregledala v.d.šefice, da ne imenujem, a ti pregledi tijekom poroda su mi bili užasno bolni. Valjda ti šaku na prepad gurnu dolje, ne znam...osjećala sam da mi guranjem ruke pomiču cijelu utrobu prema grlu, užasno me boljelo. Tada je šefica konstatirala da se ne dam pregledati kako spada i da sam jako ukočena, idealni kandidat za epiduralnu. (napomena: koliko znam, postoji ono parafinsko ulje ili tako nešto da olakšaju kod takvih pregleda – imala sam ih u porodu barem 10 i niti jednom nitko nije stavio ništa na rukavicu ili mene polio po spolovilu da bi pregled bio manje bolan – ne znam, je li to stvar štednje ili čega već, ali svaki put je bilo "na suho" ).
Ja sam šefici rekla da se epiduralnoj ne protivim i da je već krv izvađena kad sam bila došla, pa ako je njihova procjena takva, neka mi je daju... ona je rekla da prvo još nalaz treba sazrijeti pa će mi je onda dati.
Tako su uključili drip i trudovi su postali jači i bolniji. Tijekom prijepodneva nebrojeni su gurali ruke dolje i usuglašavali nalaz kako bi ga upisali u onaj partogram što visi na zidu. Dobivala sam brojne lijekove, nitko me ni za jedan nije pitao slažem li se: Buscopan, Diazepam, Spasmex... nisam se žalila na bolove nikome, šutjela sam cijelo vrijeme, disala svoje trudove i gledala monitor. Ni danas mi nije jasno zašto sam, s jedne strane, dobivala drip da potiče kontrakcije, a s druge strane, dobivala spazmolitike... ali, valjda zna onaj tko je propisao. Da sam bila jača, pitala bi da mi objasne, ali nakon bezbrojnih sati tamo, nisam bila u stanju govoriti i samo sam se molila da bebica bude dobro.

No, kad je već došlo popodne i vrijeme one vizite prije nego se svi razbježe, a ostanu samo dežurni, ustanovili su da sam otvorena 5-6 prstiju i da to nikako nije zadovoljavajuće. Gore spomenuta šefica se malo i naljutila na službujuće što mi već nisu dali epiduralnu i nafrljili drip na najjače.
Nakon te popodnevne vizite došla je anesteziologica, predivna jedna doktorica, zove se Maja Pešić i ostala je jedna od najsvjetilih točaka mog poroda... ne samo zbog analgezije, nego jer je čovjek. Dala mi je epiduralnu, a nakon toga su drip pojačali na najjače. Nisam osjećala ništa. Na monitoru trudovi crtaju brda i planine, a meni je sve bilo tupo.
Već sam bila izmoždena, umorna, žedna i gladna. 
U nekom trenutku, nakon valjda 2 sata, bol je probila jer je epiduralna popustila. To je jedna stvarno jaka bol :-) ali daleko manje neugodna nego ti pregledi u porodu, koji su stvarno s ničim usporedivi.
No, nakon ponovljene epiduralne, opet ništa nisam osjetila.
Navečer je dežurna mlađa liječnica došla pogledati napredak, bilo je 6-7 prstiju, nalaz isti kao i nekoliko sati prije toga. Već je bila na odlasku od nas sa porukom: "Moramo biti strpljivi blablabla", dok joj moj suprug nije rekao da ovako više ne može jer sam promijenila 3 smjene babica, ležim prikovana za krevet, ne smijem jesti ni piti a ništa se ne događa. Pitao ju je dolazi li carski rez u obzir. Odgovorila je kako za carski rez treba indikacija, a sada indikacije nema. On je zamolio da pozove starijeg, da i on to potvrdi.
Ja se nisam ni oglasila tada, jer sam bila psihički utučena. Ne mogu objasniti stanje u kojem sam se nalazila, jedan strah za bebu, vrtila sam filmove poznatih i nepoznatih kod kojih se porod oduljio pa su na kraju brže bolje išli na sekciju... s ovakvim i onakvim posljedicama. Opća nemoć tijela, nažuljana od jednog te istog položaja, jako gladna i žedna...najmanje od svega me smetalo ono što sam mislila da će biti najgore, a to je činjenica da si gola tamo "na izvolte" svima koji navrate u boks.

Došao je i taj stariji, pogledao partogram, vidio da sam tamo već preko 20 sati, pregledao mene, ustanovio da porod ne napreduje i izgovorio "Sekcija!". U roku od 2 minute bila sam u sali, omotanih nogu, s mnoštvom infuzija, ispunjenih upitnika...nevjerojatno je koliko su organizirani za slučaj hitnoće, iako kod mene prave urgencije nije bilo - ni u jednom trenutku ctg nije pokazivao da je beba ugrožena, a niti kod mene nije bilo frke da bi moralo biti sve iste sekunde.
Carski rez izveden je u epiduralnoj anesteziji tako da sam bila prisebna i razgovarala s osobljem cijelo vrijeme. Svi su bili jako ljubazni, a gore spomenuta anesteziologica mi je cijelo vrijeme gladila kosu i objašnjavala što sad rade...žena je predivna, nemam riječi. Trenutak kad sam vidjela svoje dijete ne mogu niti opisati... sve je bilo jako brzo gotovo.
Nakon operacije smjestili su me u opservacijsku sobu preko puta sale s još 3 žene nakon carskog. Svaka od nas ležala je u svojim izlučevinama cijelu noć. Imala sam osjećaj da je ispod mene pet litara krvi i sluzi, da će mi se koža dolje potpuno razmočiti. Tek pred jutarnju vizitu dođu sestre da očiste žene. Preplavila me zahvalnost kad su me obrisale i kad sam osjetila da sam suha, ne mogu opisati kako to u tim trenutcima puno znači.
Bebicu sam dobila na prsa oko 2 sata nakon carskog reza, i tu, nažalost, nismo imale "trenutak za sebe", nego je došla jedna nadobudna mlada sestra koja je htjela prištekati bebicu na mene suprotno svemu što sam dotad pročitala i vidjela na Youtubeu. Onda je zaključila da neću moći dojiti bez šeširića, zapisala u karton da nije bilo podoja, nego samo "pokušaj" i odvela bebicu u sobu za bebe do sutradan.

Kad su me smjestili u sobu, bebu su mi dovezli i otad je gotovo uopće nisam dala od sebe. Moram reći da su savjeti oko dojenja i općenita podrška dojenju u Vinogradskoj ekstremno loši, nevjerojatno! Svaka sestra priča svoju priču, a jedina koja mi se učinila kompetentnom za savjete oko dojenja je sestra Neda, pa nju preporučam ako će vam trebati pomoć. Mnogo puta na internetu spominjanu Zilu nisam susrela u svojih 5 dana tamo. Moram reći da su meni sve sestre bile drage i ljubazne, nemam prigovora na to, gotovo da se natječu koja će biti uslužnija i pristojnija! Ali podrška dojenju – nula bodova! Pritom ne mislim na podršku kad sve ide glatko, nego kad ste u situaciji u kojoj sam ja bila, ali to je već druga tema... uglavnom, preporučam informirati se od Roda o dojenju, a osoblje u bolnici je tu da vam pomogne za druge stvari. Oko dojenja jednostavno nisu kompetentni, niti liječnici, niti sestre.
Nakon carskog ostala sam još 4 dana, dobivala lijekove protiv bolova, lijekove za stezanje maternice, heparin. Svakodnevno su me obilazili anesteziloški tehničari da provjere odgovara li mi terapija za bolove.
Naročito bih pohvalila čistačice. Bila sam smještena u sobi s kupaonicom, vrlo često su dolazile čistiti i pritom bile stvarno detaljne; koš za smeće se nekoliko puta dnevno praznio.
Porod u Vinogradskoj za mene je bio predivno iskustvo, kad se sve uzme u obzir, jer imam svoje dijete, zdravo i veselo pokraj sebe. Međutim, općeniti dojam koji sam stekla je samo potvrda onog što već dugo znam – medicina je postala potpuno dehumanizirana, od djelatnosti u kojoj bi pacijent trebao biti središte interesa postala je nekakva defenzivna disciplina, u kojoj se radi samo ono što se može adekvatno unijeti u karton i opravdati pred sudom.
U rađaonicu sam došla u ponedjeljak u 20h, a prvi zalogaj hrane sam dobila u srijedu u 10h. To je samo za ilustraciju.

Sigurna sam da bi moje tijelo, kao što je znalo zanijeti i 9 mjeseci nositi dijete, znalo i roditi da su mi pružili podršku a ne liječenje (kao da sam bolesna): da se mogu kretati u porodu, jesti ako sam gladna, piti ako sam žedna... nakon siline lijekova koju su ulili u mene dobila sam opis: "inertna maternica". Meni nije čudno da je inertna jer od sve te kemije nije znala što treba raditi. Jedini razlog zašto tako postupaju je da sebi olakšaju, i to je ono što ne valja u cijelom sustavu, a ne samo u Vinogradskoj... Pritom ne mislim da je ova ili ona osoba kriva, nego je to stvar sustava i mentaliteta, koji su rigidni i ne osluškuju potrebe pojedinca.
Zahvalna sam liječnicima, babicama, sestrama za bebe, čistačicama jer su radili onako kako znaju i mogu.
Ja u "inertnu maternicu" ne vjerujem i ako mi Bog da još koji put biti trudna, svakako ću se potruditi naći ustanovu i osoblje koji su spremni podržati prirodni porod, barem pokušati ako ništa drugo...

Bok... trebam roditi pocetkom 6 mjeseca.. zanima me jel imate mozda info kad radi doktor Brlecic u trudnickoj ambulanti?

Drage mame,
zanimaju me položaju pri izgonu u Vinogradskoj. Mora li se baš ležeći na krevetu ili? Naime, čitam novija istraživanja koja kažu da je ležeći položaj najgori i najteži... Vidjela sam da imaju stolčić, ali on je rezerviran za višerotkinje. Bila sam kod njih na tečaju i proveli su nas rađaonicom i kreveti su se činili poprilično zastarjelima, nisam sigurna je li se može uopće naštimati za sjedeći položaj... Čučanj mi se čini bolji, ali ne znam je li to prakticiraju.