vmdp-sretno i odmah nam se javi ako bude kakvih novosti! Želim ti što brži i lakši porod! 
Uh, mene hormoni nisu prali u rodilištu, nego kada smo došli doma. U bolnici uopće nisam mogla spavati od uzbuđenja, činjenice da sam mama... 
Mali mi je bio super, ali kada smo došli doma i kada je dobio grčeve, plakala sam kada bi on plakao zbog grčeva. Kada sam se prisjećala poroda, znala sam zaplakati, pogotovo kada bih ga gledala dok spava, uvijek bih plakala od sreće kako je lijep i kako sam neopisivo sretna što ga imam!  

Ja posjete jos nisam imala, i to mi je jako drago. Dolaze nam samo bake i djedovi da bi malo pripomogli. 
Ali okidac mojih hormona su bili konstantni pozivi i poruke na dan kad smo izasli iz bolnice. To me uzasno zivciralo i istovremeno deprimiralo jer nisam htjela s nikim razgovarat, a bila sam svjesna da svi imaju samo dobre namjere. Ali samo sam htjela taj jedan dan koliko toliko mira da se i sama prilagodim na novonastalu situaciju. A i bila sam uzasno neispavana. Svekrva i muz me potjerali na spavanje, oni ce oko maloga, a meni griznja savjesti da ja spavam, a moje dijete me treba.

Evo iskreno cu...Ja sam se prvi put rasplakala u bolnici..ja sva jadna ležim nakon skoro 20 sati trudova, gladne bebe od 4kg, ragade na obje bradavice, epizotomije, nesvjesna sto se sve izdogađalo, u strahu sto me sve čeka, jadna, iscrpljena, umorna, beskrajno mi nedostaje muz, zelim mamu da me utjesi, .a moja cimerica rodila bebu u 2 sata bez epizotomije, mali sisa bez problema, ona sjedi po turski na krevetu, pa si je oprala kosu, počupala obrve da bude lijepa muzu i stavlja puder i šminka se..stavila sjenila kao da ide van, sva prpošna i sretna..a ja je prezirem u tom trenu, ljubomorna sto meni nije tako i suze samo krenu..i otad nisu stale, drugi dan i sljedećih nekoliko kod kuće su bili grozni...iscrpljenost, očaj jer je beba gladna a ja je ne mogu nahraniti, totalna promjena, sto pitanja u glavi, kako cu, mogu li, bol od epizotomije, bolne grudi, pa temperatura, groznica, beba vrišti, patronažna stišće sise pa ja vrištim, nista ne ide van, kaze morate nadohranu beba je previše pala, pa očaj zbog toga..Itd...bilo mi je grozno i priznajem u trenucima sam bila ljuta i na bebu i na muza i svega mi je bilo dosta! Sto savjeta, svekrve, mame, frendice, patronažna, Rode, svako svoje, svi pitaju kako sam, poruke stižu, sto propuštenih poziva, a ja plačem i ne zelim s nikim razgovarat..a suze idu i bez razloga-hormoni..nisam mogla stati..tako je je bilo prvih tjedan dana dok nismo izasli van u šetnju i dok mali nije počeo dobivati na kilaži i dok ja nisam nekako prihvatila neuspjeh dojenja..inače sam osoba koja jako voli sebe i svoj prostor, volim muza beskrajno ali moram imati svoje vrijeme, a onda se to u trenu promijenilo i naravno da je to sok i treba vremena da sve sjedne..sad uživam, i dalje ne spavam i nekad sam tužna jer ne mogu neke stvari kak si zamislim i planiram ali onda pogledam malu dušu koja upravo spava na trbusicu na mojim prsima i place mi se jedino od sreće sto je tu i sto je obogatio moj život i promijenio ga na bolje! Sad tek sve ima smisla :))

Isprike na dugom postu..ali htjela sam podijeliti to s vama, jer me samo vi trenutno možete razumijete :)

Nenana, neka si se ti nama pozalila. 
Mislim da smo sve mi imale jedna ocekivanja dok smo bile trudne kako ce to sve izgledati kad nasi bebaci stignu, a docekalo nas je nesto sasvim drugo, na sto se nikako nismo pripremale. Ne znam za vas, ali ni jedna mama koja je bila puna savjeta dok sam bila trudna mi ni jednom rjecju nije spomenula sto me ceka i kako bi se mogla osjecati nakon sto beba dodje. Mozda zato jer je to kao tabu tema; cim vidis to malo zlato zavoljet ces ga, dojenje ce ici super, osjecat ces se super, sve ce ici kao podmazano. A nije tako. I normalno da imamo napadaje placa; sto od hormona, sto od osjecaja bespomocnosti sto bi ucinio sve za to malo bice, a ne mozes ili ne znas kako. I ipak smo sve mi zivjele jedan zivot prije i koliko god smo zeljele i radovale se nasim bebacima, ipak su nam okrenuli zivot naglavacke, cijeli zivot, svaki dan i noc nam se vrti oko njih. I izgubile smo jedan dio sebe. Jest da smo dobile nesto puno vece, dragocjenije, ali treba malo vremena, uz hormone i promjene da uuvidimo sto nam ta mala bica znace. I malo pomalo sve pocinje sjedati na svoje mjesto i ostaju samo suze radosnice pri pogledu na nasa mala zlata.

Nenana, potpuno te razumijem. I ja sam osoba koja strasno cijeni svoj prostor i uvijek sam trebala malo samoce. A sad se sve promijenilo. Jedino vrijeme za sebe imam pod tusem i na wc-u. Onih par puta u shoppingu (za nju) sam osjecala griznju savjesti sto sam ju dala baki na cuvanje. I prvih dana kad sam bila neispavana, a muz i mama su bili uz nju dok sam odspavala par sati,.. ista stvar. 

I nisam se odmah povezala s njom. Trebalo mi je par dana. Pomislila sam "sto je meni ovo trebalo?".  A sad je gledam kako spava pored mene i ne mogu zamisliti svoj zivot prije nje. 

Ryanne ista stvar...pomislila sam par puta isto kao i ti ""Što je meni ovo trebalo? A onda odem u DM dok mama čuva maloga i na mobiterlu gledam njegovu sliku i jurim doma ..stvarno ludo..

Baš mi  je drago da ste pisale o ovome..to baš rijetko tko spominje..ja sam plakala od kad sam se porodila u bolnici pa sve do tjedan dana nakon što smo došli  kući..što od sreće zbog bebuce,što od boli zbog dojenja,krvavih bradavica i sl.. (dojenje sam totalno zamišljala romantično,imam mlijeka puno,sjedim u  svojoj fotelji za njihanje,držim malu,lagano se  njišem,ona sisa i sretna i sita zaspe ..sve je bilo apsolutno drukčije..za početak fotelja je pala u zaborav i sjedenje zbog valjda 30 šavova dole..a ostalo da ni ne spominjem )bolnici sam ridalla ispred medicinske sestre jer nisam znala hoće li me pustit kući napokon..bacila sam.se na krevet i ko malo dijete jecala sva sreća ona je bila neka skroz draga pa me utješila  i pomogla da taj dan stvarno odem doma moram priznat da sam i ja pomislila par puta 'što mi je to trebalo' al evo jučer prvi put nakon 2 i pol tjedna izašla na par sati da vidim vjenčanje prijatelja i mala mi  je falila nevjerojatno..samo sam razmišljala jel plače doma,jel gladna..tamo su mi svi čestitali i grlili me..al ja sam baš nekako bila sretna i ponosna što sam sve to prošla hrabro i evo me nazad  još malo pa ću bit ko nova,a onda ćemo spomutaljak  i ja haračit okolo po svijetu 
Girl power! 

o daaaa i ja sam dojenje tako zamisljala...ja sa sisama br 5-6  vrhunski materijal za dojenje....i sve tako divno i krasno...
na kraju balade...sise ispuhane ko dva puknuta balona..manje su mi bile jedino u vrime puberteta hahhah..mlika ni za ljeka....beba plače...gubi na tezini..non stop na sisi....
al fala drgom Bogu na mom zdravom razumu i ipak po kojoj godinici iskustva ..pa sm se skulirala...i olaksala zivot i sebi i ditetu i svima oko sebe..i evo ans sad svi sritni i zadovoljni.
u rodlistu na zidu mi je visila slika (mislim čak od roda) na kojoj je pisalo...Vi najbolje poznate svoje dijete...vjerujte sebi...tako nesto..i toga se bome drzim.... :)  

sad jedva cekam kad ce proc prvi misec dva da počme kuzit malo vise..i igrat se i smijat i vise odgovarat..iako i sada iznenadjuje (sa samo 18 dana) kako reagira na priču....gleda ko zec..širom otvori oke...i melje nesto sa jezikom u tom trenutku..ka da pokusava nesto rec heheheh

Cure kako vi uspavljujete svoje bebice? Meni nekad nakon cicanja utone dugo u san, nekad kratko....neksd mu se spava ali ne zaspi nakon hranjenja pa ga nunamo dok se ne uljulja...s time da tako nekad zaspi, a nekad krene bit nemirniji.....koje su vase taktike i sta vam najbolje prolazi navecer, po noci?

Nitko te ne pripremi da dojenje možda neće ić onak kak smo si zamislile i na puno stvari. Al s vremenom se privikne i beba i mama i ustabili se sve, al početak je težak, i mislim da svima.. 

Branchi moja bebica preko dana zaspi bez problema na cici, po noći malo teže, al po noći ga stavim na sebe onda pa zaspi pa ga spustim ili odspava dva sata na meni..