Eto pa vi nikada niste ni taknuli svoje dijete. Najbolje je da mu se dopusti da radi što gas je volja pa ćete onda plakat kako je zločest. Pa nije ga pretukla.

divim se majkama koje imaju CELICNE zivce pa nikad nisu digli ruku na svoje dijete.

muskarac svoju zenu nije rodio,izabrao je nju a mogao je i bilo koju drugu na ulici,moze je zalit a i nemora.
a majka je svoje dijete rodila i ono je dio njenog tijela a ne samo dio zivota.ljutnja prema djetetu je drukcija nego prema muzu ili zeni.

Već neko vrijeme vodim razgovore na ovu temu sa svojim prijateljicama pa imam potrebu svoje mišljenje iznijeti i ovdje. Doris je iskreno ispričala jednu svakodnevnu i nimalo iznenađujuću scenu, a njenom se postupku ne čudim jer djeca nas često mogu izludjeti. Ponekad čak to ne radimo jer smo bijesni i izvan kontrole nego takve postupke provodimo svjesno nadajući se da će upaliti kao odgojna mjera.
Imam dječaka od 2,5 godine i nisam ga do sada niti jednom udarila (osim u igri jer on voli kad ga štipam, lupkam, grickam...), što ne znači da neće doći i taj trenutak.
Ne opravdavam udaranje djece, ne opravdavam nikakvu vrstu fizičkog obračuna, ali ovdje želim reći da smo svi ljudi i da griješimo. Lupiti dijete po guzi, po ručici neće riješiti nikakav problem ali neće mu niti ostaviti traume. Možda čak i pomogne da shvati da je ovaj put mama bila jako ozbiljna i jako ljuta. Želim reći svim roditeljima koji misle da će djetetu jako naštetiti packa po ručici da to nije zlostavljanje, nije premlaćivanje, a to je ono što šteti djetetu. Možda ti roditelji, koji osuđuju ovakvo ponašanje, svome djetetu štete na neke druge načine, a da ih nisu niti svjesni. Ali zato bez problema prozivaju druge. Ako dijete svaki dan gleda roditeljske svađe, frustriranu mamu, stalno nervoznu, opterećenu raznim stvarima (svojim izgledom npr. - znam jednu takvu), ili ako zapravo nema roditelje jer su stalno negdje osim s njim, a kad su s njim samo mu puste crtiće - zar to nije zlostavljanje? Veće od packe po guzi.
S druge strane, ako dijete živi u skladnoj obitelji gdje se ljudi vole i to si pokazuju, svađaju se i mire, plaču i ljube - e tak mu jedna packa po guzi ne može ništa!

Draga Doris,

Da, ljudi osuđuju. Nisam ponosna na to, ali i ja sam svog sina lupila po guzi. Bilo mi je grozno, plakala sam dva sata. Prvo što ljudi moraju shvatiti je da sva djeca nisu ista. Nekoj djeci možeš sto puta ponavljati, moliti, ljubiti ih i grliti da prestanu s nepodopštinama, ali uzalud. Na žalost svi oni koji osuđuju nisu svjesni što se događa oko nas. Djeca se pretvaraju u male delikvente koji maltretiraju i roditelje i tete u vrtiću i profesore u školama. Neki dan sam u vrtiću promatrala kako se djeca čupaju, tuku igračkama, gaze tetama po nogama, a roditelji ništa, kao da se to njih ne tiče. Ne želim odgojiti takvo dijete, ne želim da me jednog dana zovu iz vrtića ili škole kako je moje dijete nekoga ozlijedilo ili još nešto gore. Sve institucije su u službi zaštite djeteta i to je uredu, ali nije mi jasno kako se onda događa da imao porast maltretiranja u školi, ali i kasnije u životu. Eto to bi se svi trebali zapitati. Mislim da je ključ u roditeljskom odgoju, a on se mora provoditi već od najranije dobi. Pri tome ne mislim da dijete treba prebiti.

Clanak koji je dovoljan da Doris zaradi prijavu za zlostavljanje jer se danas i peckanje po guzi smatra zlostavljanjem koji na dijete ostavlja dugorocne negativne posljedice ... 
Osobno smatram batine bilo kakve vrste nepotrebnima , ali sam istina , naucila to iz vl. Isustva .. 
Udarila sam svoje dijete po guzi par puta , nakon cega mi je doslo da si ruku okinem jer sam je udarila bas iz vlastite slabosti jer me svojim ponasanjem uspjela dovesti do ruba ( kao sto vidim da je slucaj i u clanku) na kraju nas to nije dovelo nigdje nego kazna koja bi uslijedila  , tako da mi je vise na pamet nebi palo udarit , radije cu povisit ton da shvati da sam ozbiljna i poslat je u sobu na par min da se smiri

Draga Doris!
Naravno da razumijem da vas je Donat doveo do "ruba", naravno da vam je strpljenje doslo do kraja, naravno da ste zaboravili na sve ikada procitano o odgoju - sve to je normalno, i sve to mogu razumijeti i sve to sam i sama prosla. Udarac po guzi ne mogu razumijeti, ali bas nikako. Ali ono sto me jos vise iznenaduje jest cinjenica da vi zaista mislite da ste ok postupili zatvaranjem djeteta od godine i pol samog u sobi..Oprostite, to mi je na granici normalonog ponasanja jedne majke. Zar zaista beba od 18 mj shvaca da ste osudili postupak ne njega? Mogla bih o ovoj vasoj kolumni jos stosta napisati,ali ako cete biti otvorena uma i poslusati savjet jedne majke koja cesto puta ni sama ne zna sto i kako, ali znam jedno-udarac nikako ne!!