Pa eto jednog dana kada vas dijete bude ganjali noževima,skakalo po glavi ,naređivalo vam ona se samo čudite di ste pogriješili!
Bravo Doris!!! Konačno jedna majka koja se jasno iznijela stav!
A pustit ga da se baca u sobi 20min! A šta je trebala dat mu čokoladu i nagradit ga!!!!!

vezano za ostavljanje bebe same u sobi, time out postupak se primjenjuje s obzirom na dob djeteta po principu koliko godina toliko minuta što znači da bi za Donata bilo primjereno da je 1.5 minutu sam u sobi. 20 minuta se, s obzirom na njegovu dob, njemu čini kao vječnost.

Svrha discipliniranja jest da dijete nauči da su neka ponašanja i postupci neprihvatljivi i da treba naći prihvatljivije načine iskazivanja ljutnje i frustracije (upad u istu situaciju bacanja, trebao bi roditeljima biti znak da djetetu treba povremeno pružiti sigurno okruženje i predmete koje smije bacati   taman je u dobi kad ga to veseli, osobito igra "ja bacim, mama podigne"). Samim time što već unaprijed najavljuje da će bez frke ponovo lupiti dijete (što je dijete veće, situacije su intenzivnije i rijetko se zadrže na "skidanju prašine s pelene"), ova je mama valjda ipak svjesna da joj je metoda discipliniranja nikakva i dugotrajno neučinkovita.

Također, u suživotu roditelja i djece, u kojem se događa i odgoj (puno više kroz promatranje roditelja i njihovih postupaka, a puno manje slušanjem onoga što roditelji govore), svrha discipliniranja je i da djeca nauče poštivati tuđe granice i tuđi integritet, uče načine na koje mogu prepoznati svoje granice i kako ih zaštititi od drugih, kako čuvati svoj integritet, a da druge ne povrijede.
Čemu učimo djecu kad, u nemogućnosti da bude po našem, lupamo (bez obzira koliko "malo") djecu ili ih kažnjavamo na najokrutniji mogući način - izolacijom od najvažnije osobe u životu (ne, Doris, nije tebe boljelo više nego njega, nisi ti bila više uzrujana od njega)? Kakva je to poruka - "ne prihvaćam te kad se ponašaš onako kako se meni ne sviđa"? 
Tako mala djeca, kao što je dijete iz priče, nasušno trebaju bezuvjetno privaćanje i bezuvjetnu ljubav.

I ponavljam, nije loš roditelj koji pogriješi, zezne i onda osvijesti što je krivo, i radi na sebi da ispravi štetne reakcije. Nije dobro kad skreće pažnju hvaleći se postupcima koji su dugotrajno loši po dijete i izruguje se onima koji se trude biti bolji ljudi za svoju djecu, svaki dan, dan po dan.

Problem ovoga seze jos dublje jer od teorije do prakse i primjera oko sebe, roditelj koji nije bio tucen u djetinjstvu nema nikakav poriv za dici ruku na svoje dijete niti upotrijebiti fizicku nadmoc nad tako malenim stvorenjem. 
Majka sam dvoje djece koji su isto me doveli do rubova i ponora ali nisam dosla do toga nikad jer me nisu tukli nije mi ostala ljutnja..
Takoder znam roditelje koji su tuceni u djetinjstvu i zatomljena ljutnja izvire van kad ih dijete dovede do ruba.. Kao da se izgube i djetinjasto vracaju, nazalost na krivoj osobi.
Draga Doris meni je zao sto su tvoji roditelji dizali ruku na tebe. To je sigurno boljelo i sigurno si bila tuzna sto te tuku ljudi koji te vole.
Nisi ti kriva, to ti je nametnuto.