Kad govorimo o djeci mlađoj od 2 godine i njihovoj izloženosti televizijskim ekranima, znamo da je najbolje ne izlagati ih uopće. Istraživanje je pokazalo da izloženost povećava rizik od senzornih poremećaja…
Da, znamo što misliš – opet ti ekrani! I da, uistinu su nam vijesti o tome koliko su ekrani štetni već pomalo dosadile jer ih ima uvijek i posvuda. No, možda razlog za to leži u činjenici da je to stvarno važno? I da, uistinu je važno. I ne, nećemo sad pametovati i govoriti kako bi djeca trebala biti u potpunosti i neupitno bez ekrana do puberteta, jer znamo da to nije izvedivo – ako ne svima, onda gotovo svima.
Istraživanja na ovu temu se i dalje često provode, pa je tako krajem prošle godine objavljeno još jedno. To istraživanje pokazalo je da su djeca koja su gledala bilo što na TV ekranu u dobi od 12 mjeseci imala dvostruko veću vjerojatnost da će do navršene tri godine imati poteškoće sa senzorikom – to jest, suočit će se s izazovima u obradi svakodnevnih senzornih unosa – u usporedbi s drugom djecom te dobi. Nakon 18 mjeseci starosti, svaki dodatni sat izlaganja ekranu dnevno bio je povezan s oko 20% povećanom vjerojatnošću razlika u senzornoj obradi. Tako kažu podatci u studiji objavljenoj u časopisu JAMA Pediatrics.
Za potrebe studije, znanstvenici su analizirali 1500 anketa roditelja o osjetilnim preferencijama njihova djeteta, kao što su osjetljivost na, sklonost ili izbjegavanje različitih zvukova, svjetla i tekstura. U ovu su studiju bila uključena samo djeca koja su gledala TV, a ne i pametne telefone ili tablete, jer su podaci istraživanja prikupljeni prije 2014. godine.
Studija, koju su vodili istraživači sa Sveučilišta Drexel, na tragu je prethodnih istraživanja koja pokazuju kako vrijeme ispred ekrana utječe na način na koji djeca govore, čuju, osjećaju i razmišljaju. Pokazala je studija i da je vrijeme provedeno pred ekranom za jednogodišnjake povezano s kašnjenjem u razvoju rješavanja problema i komunikacije već u dobi od 2 i 4 godine.
Problemi sa senzornom obradom mogu uključivati puno tog: dijete se može osjećati nelagodno u odjeći, može mu smetati jako svjetlo ili glasni zvukovi, odnosno može sve to percipirati drukčije od drugih. Problemi sa senzornom obradom mogu biti minimalni i imati minimalan utjecaj na djetetov život, ali mogu i izrazito ometati djetetove svakodnevne funkcije.
Dr. Karen Heffler, izvanredna profesorica psihijatrije na Sveučilištu Drexel i glavna autorica nove studije o vremenu provedenom pred ekranom, rekla je da se zainteresirala za istraživanje o utjecaju vremena koje mala djeca provode pred ekranom i na malu djecu nakon što je njezinu vlastitom sinu dijagnosticiran autizam. Naime, poremećaji senzorike mogu biti dio autizma.
Američka pedijatrijska akademija ne preporučuje uopće provođenje vremena pred ekranom za djecu mlađu od 2 godine, što isključuje videorazgovore uživo, na primjer s članovima obitelji. Za djecu od 2 do 5 godina preporučuje se sat vremena pred ekranom dnevno.
Međutim, druga su istraživanja pokazala sasvim drugu sliku. Većina djece mlađe od 5 godina gleda ekran više nego što je preporučeno, djelomično zbog sve veće rasprostranjenosti mobilnih uređaja, kao i zbog količine sadržaja dostupnog u virtualnom svijetu.
Studija Sveučilišta Drexel povezivala je vrijeme ispred ekrana samo sa senzornim razlikama, a ne nužno sa stanjima kao što su ADHD ili autizam, iako su prethodne studije pokazale da se mogu utvrditi i takve razlike na temelju izloženosti ekranima.
