Veliki i snažni dječji osjećaji. Znamo svi kako to izgleda. Razumijemo ih, imamo strpljenja, trudimo se, ali nekad stvarno ne vidimo opciju u kojoj ostajemo smireni i ozbiljno podržavamo baš svaki osjećaj. Ova mama kaže da nema ni potrebe za tim.
Djeca imaju velike osjećaje. To je... nekako njihov glavni talent. Veliki, bučni, kaotični osjećaji koji se mijenjaju brže od vremenske prognoze na moru. I kao roditelji, znamo da nema druge opcije i da smo tako odabrali. Posljednjih godina učimo prihvaćati tu realnost s puno više nježnosti i razumijevanja – i tako je nastao novi roditeljski moto: „Sve osjećaje moramo potvrditi.” Ali... moramo li baš sve?
Na TikToku je jedna mama, @baimcpher, izjavila nešto što je izazvalo lavinu komentara.
“Ne vjerujem da sve osjećajemoramo potvrditi. Ne moramo. Naši osjećaji znaju lagati. Ponekad razmaženo četverogodišnje dijete treba čuti da prestane cviliti. Neću ju tetošiti dok se ponaša kao mala beštijica. Ponekad trebaš samo reći: dosta. Tuži me ako hoćeš.”
Zvuči grubo? Možda. Mnogi će se nad ovim zgroziti, mnogi će samo odmahnuti rukom, ali je li to tako daleko od istine?
S jedne strane – da, ova izjava pomalo iskrivljuje poantu. Jer kad kažemo „sve osjećaje moramo potvrditi”, odnosno prihvatiti ih, potvrditi da su valjani i da ih je u redu osjećati, najčešće odmah slijedi i ona da - ponašanje nije uvijek prihvatljivo”. Drugim riječima: „Neću ti govoriti kako bi se trebao osjećati – osjećaš to što osjećaš. Ali moraš naučiti to izraziti na način koji ne uključuje vrištanje i bacanje po podu.”
S druge strane – naravno da su djeca mala klupka kaosa. I stvarno, kad gledamo iz odrasle perspektive (uz frontalni korteks i sve), puno tih „velikih osjećaja” djeluje totalno, potpuno... blesavo.
@baimcpher Normal but controversial parenting opinion in 2025 lol #parenting #normalparenting #motherhood #momtok #notagentleparent #controversialparenting ♬ original sound - baimcpher
Što kažu komentari?
Od roditelja koji su totalno protiv ovakvog „nepotvrđivanja” do onih koji su napokon osjetili olakšanje jer netko govori ono što i oni misle, bilo je svega.
“Reci: ‘OK je da si uzrujan, ali nećemo sada cviliti. Ima boljih načina da kažeš što želiš.’”
“Ne trebaju terapiju svake tri minute. Nekad je stvarno nešto duboko, a nekad nije.”
“Dosta mi je tog izraza ‘veliki osjećaji’ – sve se njime opravdava.”
“Cviljenje je ponašanje, nije osjećaj.”
“Znam par odraslih koji bi ovo trebali čuti.”
Pa što sad – jesu li osjećaji valjani ili nisu? Treba li ih potvrditi ili ne? Možda je poanta u nijansi.
Djeca jesu emocionalni uragani, ali mi smo tu da ih naučimo kako da ne sruše sve pred sobom svaki put kad naiđe oluja. Ako im kažemo da „nemaš pravo tako se osjećati”, što im poručujemo? Da je nešto krivo u njima? Da je bolje potisnuti osjećaj nego ga izraziti?
S druge strane, ne znači da svako cviljenje treba završiti u analizi kao kod psihoterapeuta. Možda je najbolje reći ovako: Svi osjećaji zaslužuju da ih se čuje – ali ne i da vode glavnu riječ.
