Nije lako biti roditelj kojem se dijete divi – zna to svaki roditelj. To je ideal kojem svi stremimo, a olako s tog pijedestala padnemo – ne doslovno, ali nama se tako čini…
Tko ne želi biti na roditeljskom pijedestalu i tko ne želi da mu se djeca dive? Dobro, ne mislimo da nas trebaju dizati u visine u svakom pogledu, jer naravno da to nije dobro, nego da im budemo uzor kao roditelji. Da požele biti kao mi. To je vjerojatno nešto čemu streme svi roditelji. I to, naravno, ne znači biti savršen – nego biti prisutan, imati razumijevanja i biti primjer.
No, naravno da postoje određena ponašanja koja to mogu narušiti povjerenje – nekad čak i nesvjesno, pa tako narušiti i snažnu povezanost s djecom. Ako želiš da te djeca poštuju i ugledaju se na tebe, važno je zaboraviti na neka ponašanja koja bi mogla tome doprinijeti.
Evo kojih bi sedam ponašanja trebalo zaboraviti kako bi ti se djeca divila kao roditelju:
1. Stalno uspoređivanje
Živimo u svijetu u kojemu uspoređivanje ne prestaje. Uspoređujemo sve, od novca, imovine, izgleda, do svojih postignuća. Takvo je ponašanje lako preslikati i u roditeljstvo. Uspoređivanje djeteta s drugom djecom možda se može učiniti kao dobra strategija koja će potaknuti tvoje dijete da bude bolje. No, to ne ide tako. može biti čak i suprotno. Djeca koja stalno slušaju kako su drugi bolji od njih, mogu se početi osjećati manje vrijednima, a znamo da to negativno utječe na samopoštovanje i samopouzdanje.
Umjesto uspoređivanja, treba se usredotočiti na to da prihvatimo i priznamo djetetove sposobnosti i trud. Zaboravi na uspoređivanje. Usmjeri dijete ka onom u čem je dobro, a ne prema tuđim postignućima.
2. Nedostatak strpljenja
Strpljenje je vrlina, a posebno je to vidljivo u roditeljstvu. Da, to znači da ćeš nebrojeno puno puta morati duboko udahnuti i brojati do deset, pa se onda suočiti s djetetovim, na primjer, ispadom bijesa. Je li teško nekad pronaći strpljenje? Sigurno. No, to će djetetu pokazati da poštuješ njegove osjećaje i da si spremna usmjeriti ga, a ne kažnjavati.
3. Pretjerano štićenje
Pretjerano zaštićivanje djece čest je instinkt roditelja jer svi želimo zaštititi svoju djecu od zla i razočaranja. Međutim, djeca pretjerano zaštitnički nastrojenih roditelja teže će steći samopouzdanje i vjerovati u vlastite vrijednosti, često su sklona tjeskobi i depresiji, pa čak i perfekcionizmu.
Neka djeca uče iz vlastitih iskustava, pa čak i kad to uključuje pravljenje pogrešaka i suočavanje s posljedicama. Djeca tako postaju samostalnija, a ujedno se i dive nama zato što im vjerujemo i dopuštamo im da sami krenu svojim putem.
4. Uvijek sve popravljaš
Prirodno je da zabrinuti roditelj želi riješiti sve probleme i teškoće svog djeteta. Tko želi vidjeti svoje dijete kako se muči? No, pomoć u svakom trenutku nije nešto što djetetu dugoročno pomaže. Kada se dijete suoči s izazovom, potakni ga da razmisli o problemu tako što ćeš mu postavljati pitanja poput: „Što misliš da bi trebao učiniti?" ili „Kako to možeš riješiti?"
Tako im pomažeš razviti vještine kritičkog razmišljanja, ali i izgraditi njihovo povjerenje u vlastite sposobnosti.
5. Nespremnost na ispriku
Ispričavanje kada smo u krivu nešto je s čime se mnogi od nas bore, posebno u ulozi roditelja. Suprotno onome što neki misle, isprika djetetu ne čini roditelja slabim niti se tako gubi njihovo poštovanje. Na taj se način modelira odgovornost i uči se djecu važnosti priznanja kada su u krivu.
6. Nedosljednost
Dosljednost je jedan od ključnih elemenata učinkovitog roditeljstva. Dosljednost omogućuje djetetu osjećaj sigurnosti i stabilnosti, osjećaj da znaju što mogu očekivati od roditelja. Ako si jedan dan popustljiv roditelj, a drugi dan strog, to može zbuniti djecu i učiniti da se osjećaju nesigurno. Ta nedosljednost može dovesti do problema u ponašanju i nedostatka poštovanja.
7. Odbacivanje osjećaja
Djeca, kao i odrasli, imaju širok raspon emocija, pa odbacivanje tih osjećaja ili njihovo kategoriziranje 'blesavim' ili 'iracionalnim' može učiniti da se dijete osjeća kao da ga nitko ne čuje i kao da je nevažno. Uvijek odvoji vrijeme za saslušati djetetove osjećaje, čak i ako ti se čine beznačajnima.
Priznavanje njihovih osjećaja pokazuje im da su njihovi osjećaji valjani i da cijeniš njihove pogled na to.
