Zabrinutoj mami dječaka jasličke dobi odgovara psihologinja Sanja Ivanušević Grgas, praktičarka terapije igrom
Imam sina od 13 mjeseci. Prije 4 mjeseca počeo je udarati glavom o naslon svog visokog stolca, činilo se kao da pokušava testirati granice izdržljivosti jer je svaki put počeo lakše i postupno pojačavao intenzitet udarca, no uvijek bi prestao kad bi osjetio bol. Nakon nekoliko dana sam se zabrinula te ga počela nježno upozoravati riječima poput "Nemoj se tući, ti si drag, ovako drag" (popraćeno maženjem po licu). Nakon toga problem je postao učestaliji, sve češće se udara, a udarci su već stvarno jaki i izazivaju vriskove od boli nakon kojih svejedno nastavlja. Sad primjećujem da na taj način traži pozornost i nošenje, radi to i kada mu se nešto zabrani, a u posljednje vrijeme udara i druge ljude. Ja sam kod kuće s djetetom tako da uistinu dobiva mnogo pozornosti, no jako je vezan uz mene i traži je još više i to samo moje. Tata ga ne zanima. Inače je dijete koje se normalno razvija, govori desetak riječi, voli igru i društvo, otvoren je, ne gleda televiziju, a nedavno je i počeo hodati. Moram napomenuti da nikada nije vidio niti doživio nasilje, tako da niti ne znam odakle bi to naučio. Molim vas da me uputite što ja mogu učiniti kako bih spriječila/ublažila takve ispade, koji su im mogući uzroci te kojem se stručnjaku moram obratiti ukoliko takvo ponašanje nakon primjenjivanja vaših savjeta ne prestane?
Vjerujem da nas ponekad može iznenaditi i zateći upornost naših mališana, kao i intenzitet i snaga njihovih reakcija. Kako im pritom biti najbolja moguća podrška pitanje je u pozadini roditeljskih dvojbi, a osobito onog finog balansa između pružanja podrške i adekvatnog postavljanja granica. Kod razumijevanja nečijeg ponašanja, važno ga je promatrati kao vanjsko zrcalo unutarnjih potreba, osjećaja i impulsa. Ono je na određeni način vanjski simptom onog što se događa "unutra". Kada, kao i vi, želimo bolje razumjeti određeno ponašanje, jer samo tako možemo adekvatnije reagirati na njega, uvijek gledamo koje su potrebe i osjećaji ispod onog vidljivog, ispod ponašanja.
Dijete u dobi vašeg dječaka u vrlo je značajnoj i burnoj fazi, tijekom koje se isprepliću snažne nove potrebe, želje, osjećaji i impulsi i ovakve reakcije koje opisujete posve su razvojno očekivane. Potkraj prve godine možemo vidjeti kako je potreba za autonomijom sve veća, a djeca se suočavaju s mnogo ograničenja u svijetu kojeg nastoje upoznati i istražiti – kako onih vlastitih (jer nisu još dovoljno vješta, snažna, velika da bi uspjela ono što su naumila), tako i nužnih granica koje postavljaju odrasli koji vode dijete, ali i nemogućnosti izražavanja i reguliranja mnogih burnih osjećaja. To zaista može biti vrlo frustrirajuće!
Mala djeca s velikim osjećajima
Zbog obilježja razvoja, mala djeca osjećaje ne mogu u potpunosti izraziti riječima. Zapravo, tek uče govoriti, a osjećaji koje doživljavaju mogu biti vrlo veliki - intenzivni, burni, zbunjujući, neugodni... I zbog toga će ih ponajprije izražavati na fizički način i kroz neku akciju. Dakle, ispod ponašanja koje ste opisali, poput udaranja glavom, ali i bacanja na pod, ugriza, udaranja drugih osoba ili bacanja stvari najčešće budu osjećaji frustracije, ljutnje, tuge, nesigurnosti, ali često i umora, gladi, bolesti, preplavljenosti vanjskim podražajima, promjenama u okolini ili rutinama... Tim nam ponašanjima djeca nešto komuniciraju, a osnovna potreba je da ih tada čujemo i vidimo. Iako na prvu može zvučati kontraintuitivno, njihova potreba nije da ih tada utješimo, "spasimo od neugode" ili popustimo.
Primjerice, udaranje glavom najčešće započinje kao način izražavanja nekog neugodnog frustrirajućeg osjećaja, iz jednostavnog razloga jer nam ne znaju drugačije objasniti što im je i žele se umiriti. Tada je dovoljno jednostavno opisati što se djetetu događa, čime za dijete prevodimo jezik osjećaja i učimo ga što mu se događa. Tada je dovoljno reći "Ovo te sada baš jako ljuti. To nije lako" i jednostavno biti uz dijete, bez toga da ga razuvjerimo ili popustimo. Naime, neugodni osjećaji poput ljutnje, tuge, frustracije posve su prirodni i nužni za zdrav emocionalni razvoj djeteta. No oni nisu jednostavni niti ugodni za doživljavanje, niti djetetu, a češće su još i teži roditeljima. Emocionalno senzibilni roditelji u najboljoj namjeri da pomognu djetetu, da ga zaštite od neugode, žele ga "spasiti" od neugodnih osjećaja. Mogu to činiti na nekoliko načina, od kojih su najčešći:
- uskakanje i pomaganje prije negoli je dijete tražilo pomoć, jer im je teško gledati kako se dijete "muči" dok pokušava nešto samo,
- tješenje, razuvjeravanje, racionalno "odgovoranje" od neugodnih osjećaja,
- skretanje pažnje
No, niti jedan od ovih pristupa dugoročno ne pomaže djetetu u emocionalnom sazrijevanju i regulaciji. Osnovni razlog je što djeca ne mogu naučiti upoznati niti tolerirati neugodne osjećaje ako im za to ne dajemo prilike za vježbu. Isto kao što nikada ne bi naučila hodati da ih stalno nosimo, jednako tako ne mogu naučiti regulirati neugodne osjećaje ako ih od njih spašavamo.
Kad dođe do toga da se takav oblik ponašanja intenzivira ili zakomplicira, to najčešće znači da je dijete pronašlo "slabu točku" roditelja.
Naime, mala djeca uče na aktivan način i pritom su pravi mali istraživači. Uz to, apsolutno su fantastični u pronalasku najslabijih točaka svojih roditelja, koje će iznova i iznova "pritiskati", iz jednostavnih razloga – metoda je efikasna, odnosno njome postižu ono što im je u tom trenu važno, a njihov je razvojni zadatak testirati granice i testirat će ih sve dok nisu sigurni u to gdje granice jesu. Kad tome pridodamo činjenicu da su mala djeca još jako nezrela po pitanju regulacije osjećaja, imamo recept za vrlo burnu fazu.
No što onda pomaže?
1. Prihvatite sve osjećaje (ali ne i ponašanja)
Jedna od osnovnih funkcija osjećaja je komunikacija – dakle, potreba uplakanog, tužnog, isfrustriranog ili ljutitog djeteta je da ga čujemo i vidimo. Kada se jednom neki osjećaj pojavi, treba mu neko vrijeme da se on proradi, tako da se dijete neće umiriti istog trena. No opisivanjem osjećaja djetetu pojašnjavamo što mu se zapravo događa i kako se osjećaji zovu, a jednom kada su ti osjećaji prepoznati i prihvaćeni, oni postaju manjeg intenziteta. To bi primjerice zvučalo ovako: "Želiš se nositi i ljuti te kada te ne nosim. To ti je baš teško." Time prihvaćamo to kao se dijete osjeća, ali ostajemo odlučni u svojoj odluci da ga ne nosimo u tom trenu. Također, isto je i u ovom primjeru: "Ne sviđa ti se jer moramo ići iz parka. Želiš se igrati još. I hoćeš, sutra. Sada moramo ići."
2. Ostanite mirni i ispade ne shvaćajte osobno
Kada je dijete preplavljeno osjećajima treba mu osoba koja će ga mirno i nježno voditi i biti uz njega, što ponekad zaista jest herojski zadatak za roditelja. Ako roditelj svojim stavom komunicira mirnoću i sigurnost "Znam da ti je ovo teško, no vjerujem da ćeš uspjeti", cijeli će se proces odviti mnogo lakše i dijete će moći proraditi svoje osjećaje. Zapravo, sve što je djetetu potrebno je da budemo mirni uz njega, da prihvatimo osjećaje, no da dalje držimo granice.
3. Jasno i dosljedno postavljajte granice ponašanju
Ključni su mirnoća i ponavljanje. Ponekad ćete granicu trebati ponoviti mnogo puta, ponekad ćete trebati i fizički spriječiti udarce, no ključ je da budete što mirniji, jasni i kratki i da ne popuštate. Pritom, uvijek prvo prihvatite osjećaje, pa postavite granicu: "Jako si ljut pa si me udario. No, ne smijemo se udarati"; "Tužan si jer si s tatom. To ti je sada teško. Znam. Sada moram ići."
4. Kada se osjećaji pojave, treba im vremena da se prorade
Jednom kada su se osjećaji pojavili, oni malokad odmah minu, već im treba neko vrijeme da dosegnu svoj vrhunac i da prođu. Burno izražavanje osjećaja na fizički način i trenuci kada ih osjećaji preplave posve su razvojno prikladni za malu djecu.
Dakle, prema ovome što opisujete, reakcije vašeg mališana razvojno su očekivane i prikladne, a dodatnu podršku pružit ćete mu uz jasne i dosljedne granice. Imajte na umu da je njegov razvojni zadatak testiranje granica, a vaš je njihovo postavljanje i dosljedno održavanje. Kada on osjeti da ste vi mirni i sigurni uz burne osjećaje, i on će lakše učiti kako se mirnije i sigurnije nositi s njima.
Ukoliko pak osjećate da vam je potreba dodatna podrška, obratite se dječjem psihologu, najbolje onom koji u praksi radi s malom djecom i roditeljima i može vam pokazati konkretne i provjerene načine podrške djetetu. Sretno!
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.