Da bi tinejdžer imao zdrav odnos prema autoritetu važna je faza "neću", u kojoj dijete u dobi između dvije i četiri godine odbacuje sve ono što mu se nameće, buni se protiv svega što neće, kako bi na kraju došlo do onoga što samo hoće
O tome kako djeca ne poštuju autoritete priča se često već od vrtićke dobi, a kad je riječ o školarcima, posebno tinejdžerima, ovo je jedan od najvećih problema učitelja i roditelja. Od problema s autoritetom ne možemo pobjeći ni kasnije u životu pa nas dočekaju u odnosima s profesorima na fakultetu, šefovima na poslu, policajcima i drugim predstavnicima vlasti...
Zanimljiv pogled na ovu temu iznio je Tomislav Kuljiš iz Centra Prirodno roditeljstvo u sklopu svog predavanja 'Adolescentski mozak u odnosu učenik-profesor', koje je u lipnju održao za profesore i studente Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Nepoštivanje, vrijeđanje, odbijanje poslušnosti, provociranje i ignoriranje najčešća su dječja ponašanja na koja se žale učitelji i drugi odrasli, a u kojima se očituje problem s autoritetom.
Korijen u ranom djetinjstvu
"Vrlo često je sukob s autoritetom nastavnika posljedica učenikove osobne priče, koju nosi iz ranijeg djetinjstva i odnosa s roditeljima. Ako je nastavnik toga svejstan i uspije ne doživljavati učenikovo ponašanje potpuno osobno, lakše će mu biti da se ispravnije postavi i pronađe izlaz iz te situacije", kaže Tomislav Kuljiš te napominje kako ulogu prvog autoriteta s kojim dijete razvija budući odnos sa svim autoritetima najčešće odigra tata.
Na temelju tog odnosa izgrađuje se model za nošenje s autoritetom, kojeg onda dijete koristi dalje u životu, sve dok neki drugačiji odnos ne omogući popravak modela, ukoliko je prvi bio loš.
Prirodni autoritet
"Da bi dijete bilo sposobno uvažavati autoritet bez straha ključno je da u odnosu s autoritetom osjeća njegovu prirodnu moć, da u njega ima povjerenja, da osjeti da je priznato, doživljeno i prihvaćeno takvo kakvo je, ta da imaju osoban - ljudski odnos", ističe Kuljiš.
Za razvoj takvog zdravog odnosa prema autoritetu, objašnjava, važna je i faza "neću", u kojoj dijete u dobi između dvije i četiri godine odbacuje sve ono što mu se nameće, buni se protiv svega što neće, kako bi na kraju došlo do onoga što samo hoće.
"Kada dijete počne kontrirati, dobro je da roditelj uđe u pregovaranje s njim i tako mu prizna da ga čuje i vidi, uvažava i poštuje, čak i ako su mu ideje besmislene. Možemo djetetu reći što mi mislimo o tome, pitati ga što bi ono htjelo... To može biti pravo natezanje, ali tjera dijete da počne doživljavati i sive nijanse, a ne samo crno i bijelo. Tako se izgrađuje i osjećaj sebe i osobne moći, jer je dijete dobilo priznanje od autoriteta", kaže Tomislav Kuljiš.
Nametnuti autoritet
S druge strane, objašnjava, umjetna moć autoriteta zadobiva se kroz samu ulogu autoriteta i nametanje volje, kažnjavanje i prijetnje, buđenje straha kod djeteta, emocionalne manipulacije, te korištenje raznih metoda i tehnika kojima je cilj samo utjecati na nečije ponašanje. U takvom odnosu dijete zaključuje da ga autoritet ne voli i da će ga povrijediti pa se kao logična posljedica pojavljuje otpor prema autoritetima ili uvažavanje iz straha.
"Djeca koja nisu dobila dovoljno iskustva pregovaranja i još im je volja slamana, ovisno o svojoj energiji i temperamentu, postala su adolescenti i kasnije odrasle osobe slomljene ili suspregnute volje, s problemom zauzimanja za sebe i sa strahom od autoriteta. 'Dobro odgojena djeca' koju je autoritet slomio, postala su poslušnici, motivira ih želja da budu uzorni i fini. S njima u školi neće biti problema, ali takva djeca kad odrastu često pucaju po šavovima i nose nezadovoljstvo u sebi jer nisu svoji", priča Kuljiš.
Buntovnik bez razloga
"Za razliku od njih, djeca jače energije uslijed neadekvatnog odnosa s autoritetom postaju buntovnici bez razloga ili stalni oportunisti koji ne vole autoritete, s njima su u stalnom sukobu, koji može biti otvoreni ili prikriveni (manipulacija, varanje autoriteta). Tipičan je poriv takvog djeteta da porazi i pobijedi postojeće autoritete i preuzme vlast, a ispod je u biti stalna čežnja da ga netko jači od njega - vanjski autoritet s pokrićem, prizna i kaže mu da je OK i da ima pravo biti svoj i jak. Tek tada ulazi u mir s vanjskim autoritetima", objašnjava osnivač Centra Prirodno roditeljstvo.
Prilika za popravak je upravo adolescencija i tu učitelji, profesori ili sportski treneri imaju veliku moć. Neki to intuitivno i rade i tako omoguće djetetu da se posloži na putu prema zrelosti.
"Kada pak dijete u školi ponovno doživi kažnjavanje i kada mu profesor pristupa samo iz te svoje uloge, u ime sustava, a ne kao osoba, i ne doživljava učenika kao osobu, to ga dodatno provocira i, iako može prisiliti dijete da promijeni nepoželjno ponašanje, na kraju može dovesti do toga da zapali dnevnike, ili istuče profesora, kako bi se osvetio. To dijete sebe smatra dobrim i spremno je učiniti sve samo da ne ostane u stanju bespomoćnosti u koje ga ovakav neadekvatan odnos 'gura'".
Djeca s ovakvom pričom često imaju i probleme s učenjem, jer osjećaju da je to nešto što im je nametnuto pa imaju snažan otpor prema tome. Možda i ne govore jasno 'neću', ali sabotiraju - kasne, zaboravljaju, uvijek rade greške. I što je veći pritisak izvana, dijete se više opire.
"Do promjene obrasca koji ih tjera u stalni sukob s autoritetom došlo bi kad bi napokon neki novi autoritet ušao u odnos s njim bez da nasjedne na to kontriranje, odnosno kad bi mogao vidjeti stvarnu osobu iza toga i s njom se povezati i konačno namiriti silnu potrebu za prihvaćanjem , priznanjem i uvažavanjem od strane autoriteta s pokrićem", zaključio je Tomislav Kuljiš.
