Jedno pitanje koje kao roditelj ne bi trebala postavljati djetetu kad je uzrujano i odgovor bi te mogao iznenaditi.
Kao roditelju, nema ničeg težeg od toga da vidiš svoje dijete tužno, ljuto ili povrijeđeno. Instinktivno želiš učiniti sve kako bi mu bilo lakše. I iako ponekad ne možeš “popraviti” situaciju, ono što uvijek možeš jest biti tu i pokazati mu da nije samo.
No, prema jednoj stručnjakinji, postoji pitanje koje većina roditelja postavlja u takvim trenucima, a koje zapravo može imati suprotan učinak.
Ovo pitanje radije preskoči kad je dijete uzrujano
Reem Raouda, stručnjakinja za emocionalnu sigurnost i dobrobit djece, istaknula je za CNBC da bi roditelji trebali izbjegavati pitanje: “Što nije u redu?”
Iako dolazi iz najbolje namjere, Reem kaže da je upravo to pitanje ono koje često zatvara dijete umjesto da ga potakne da se otvori.
Nakon što je proučavala reakcije više od 200 djece, primijetila je da to pitanje često radi upravo suprotno od onoga čemu se roditelji nadaju umjesto razgovora, dijete se povuče u sebe.
Što reći umjesto toga i zašto djeluje
Dobra vijest je da postoji jednostavna zamjena koja može napraviti veliku razliku. Umjesto da pitaš dijete što nije u redu, Reem savjetuje da ga pitaš: “Što ti je sada najteže?”
Ova rečenica, objašnjava, smanjuje obrambeni stav kod djece i pomaže im da prirodnije izraze svoje emocije. Umjesto da se osjećaju kao da moraju objasniti ili opravdati svoje ponašanje, dobivaju prostor da sami odaberu što i koliko žele podijeliti.
Osim toga, ova formulacija djetetu daje osjećaj da ti može vjerovati – da može reći što osjeća, a da ćeš ti to moći podnijeti bez panike, ljutnje ili potrebe da sve odmah riješiš.
Reem ističe da se djeca tada osjećaju emocionalno sigurno, a ova je rečenica posebno korisna u situacijama kada ti se njihova reakcija čini pretjeranom ili zbunjujućom. Fokus je najprije na smirivanju i razumijevanju, a tek onda na objašnjavanju i zaključcima.
Zašto je važno stati i ne “popravljati” odmah
Kad se usmjeriš na ono što djetetu teško pada, pokazuješ mu da su emocije nešto što se može primijetiti i prihvatiti, bez žurbe i bez potrebe da se odmah uklone. Time normaliziraš osjećaje kao dio svakodnevice i učiš dijete da ih može proživjeti i pustiti – umjesto da ih potiskuje ili izbjegava.
Ujedno, kaže Reem, ovakvim pristupom pokazuješ emocionalnu inteligenciju u stvarnom vremenu. Kad roditelji reagiraju smirenom znatiželjom, a ne kontrolom ili hitnoćom, djeca uče kako se i sama mogu nositi s emocijama – s mirnoćom i razumijevanjem.
