Privilegirana osoba je ona koja smatra da joj sve pripada bez imalo truda i bez razloga. Ne volimo sresti niti upoznati takve ljude, pa sigurno ne bismo voljeli niti odgojiti takvo dijete.
Svi znamo barem neku osobu koja se ponaša kao da je cijeli svijet tu da ugodi samo njoj. Takve osobe uzimaju sve samo zato što smatraju da im pripada, bez nekog obrazloženja, i pritom ne prihvaćaju bilo kakvu drugu opciju, a svaki drukčiji ishod izaziva ljutnju, bijes i slične emocije. Takve osobine vidimo već kod djece i često takva djeca nisu baš dobro prihvaćena u društvu.
Takvu djecu često proglasimo razmaženima, a kod roditelja primjećujemo ponašanja koja to "potiču". Na primjer, takav roditelj će učiniti sve da njegovo dijete ima odličan uspjeh iz predmeta o kojem ne zna previše ili da upiše srednju školu koju zapravo uopće ne zaslužuje. Naravno, većina roditelja ne namjerava odgajati privilegiranu djecu, ali stručnjaci kažu da postoje neke uobičajene pogreške koje roditelji nenamjerno čine, a mogu doprinijeti tome da djeca odrastaju s osjećajem da im se nešto (bilo što) duguje.
Evo koja četiri takva ponašanja su naveli stručnjaci za treba imati na umu i izbjegavati.
Pogreška 1: Ne podučavaš dijete kako se nositi s time da ne dobije ono što želi ili da izgube.
Kada govorimo o tome tko ima pravo na nešto u djetinjstvu, tu važnu ulogu igraju roditelji. Aliza Pressman, psihologinja i voditeljica poznatog podcasta Raising Good Humans, ističe da je važno imati na umu da djeca mlađa od četiri godine nisu razvila ono što je poznato kao "teorija uma" ili kognitivni mehanizam koji nam omogućuje da pripišemo određena uvjerenja i osjećaje sebi i drugima. Dakle, sasvim je normalno da djeca mlađa od četiri godine budu zaokupljena vlastitim osjećajima i vlastitom perspektivom.
No, važno je dijete koje se bliži školskoj dobi učiti da neće uvijek dobiti ono što želi. Također im treba objasniti da se mogu osjećati loše ako ne dobiju ono što žele. Na primjer, kada kupujete rođendanski poklon za prijatelja i dijete traži i igračku za sebe, nemoj popustiti, kaže Pressman. Umjesto toga, unaprijed treba reći nešto ovakvo: "Idemo u trgovinu kupiti poklon za Ivana. Znam da se to ponekad može činiti teško, kad ti ne dobiješ igračku, ali je njemu rođendan."
Na ovaj način djetetu se daje prostor da se nosi s nelagodnim osjećajem da ne može dobiti ono što želi i daje mu se do znanja da će to proći. To može biti prilično jaka lekcija, posebno kada se često ponavlja kao prirodan dio odrastanja.
Pogreška 2: Ne daješ djetetu dovoljno kućanskih obveza.
Učenje odgovornosti je izrazito važan zadatak u roditeljstvu. I to je odličan način za naučiti dijete da nije privilegirano, posebno kada je u pitanju pomoć u kući. Zadaci ne moraju biti veliki, a može se početi poprilično rano.
„Neka donesu svoj tanjur u kuhinju. Obrišu stol. To mogu već s tri godine“, rekla je Pressman. „Imati kućanske poslove primjerene dobi nije opterećujuće; to pokazuje da ste koristan član kućanstva.“
Čak i ako se dijete žali, terba nastaviti s tim. Nitko ne voli raditi kućanske poslove, ali to što to ne želimo raditi ne znači da ne moramo. Poticanje osjećaja kompetentnosti kroz neke osnovne odgovornosti kod kuće može pomoći u jačanju osjećaja samopouzdanja kod djece.
Pogreška 3: Nejasno postavljaš granice.
Granice su vrlo važne za odgoj djece koja se ne smatraju privilegiranima, rekla je Pressman, a nedosljednost to narušava. Teško je biti dosljedan ako smo neodlučni oko toga koje su granice zapravo. Stoga trebap razmisliti: Koje su neke od granica kojih se stvarno želiš držati? Koje su granice važne tebi (i vašem partneru)? I koliko ste doista dosljedni u održavanju tih granica? To može biti od malih dnevnih navika do većih očekivanja o tome kako biste željeli da se vaše dijete ponaša kao građanin svijeta.
„Naravno, ako ste iscrpljeni i popustite, ne biste se trebali brinuti: 'Ovo dijete će postati pravi terorist'“, rekla je Pressman. „Razmislite o tome na uravnotežen način - i dajte si oduška.“
Također, strogost može pomoći u kontroli dječjeg osjećaja privilegiranosti, ali moguće je biti suosjećajan i strog u isto vrijeme.
„Taj izraz: 'Dobiješ što dobiješ i nemoj se uzrujavati'? To je sranje!“ Pressman je rekla. Dijete se može uzrujati, i to se od njega očekuje! A posao roditelja jepostaviti granice i držati ih se, pomoći im da se nose s osjećajima tuge, frustracije ili ljutnje koji bi se mogli pojaviti kako bi to mogli činiti tijekom cijelog života.
Pogreška 4: Ne pokazuješ ponašanja koja želiš vidjeti.
„Pokazivanje poštovanja je ogromna i važna komponenta privilegiranosti“, rekla je Pressman. Djeca promatraju kako se njihovi roditelji i skrbnici ponašaju prema drugima i na taj način uče mnogo.
„Prvo što uvijek trebate učiniti je pogledati kako se ponašate prema drugim ljudima“, rekla je Pressman. Jedna jednostavna provjera intuicije koju treba imati na umu jest da se jednostavno zapitate: „Jesam li ponosan na to kako se sada ponašam?“
Naravno, roditelji nisu nepogrešivi. Svi ćemo griješiti. Ali naša djeca gledaju i uče kako se ponašati od nas.
