Muževnost je uvijek važna stavka kad se govori o dječacima i odgoju dječaka. Nekad u tom uistinu pretjeramo, a takav odgoj dovodi zapravo do brojnih pogrešno usađenih stavova na svim stranama…
Dječaci moraju biti snažni. Ne plači kao curica. Nisi muško dok se ne potučeš! Taj se niz može nastaviti s cijelim popisom sličnih komentara i stavova, posebno na ovom našem Balkanu, bez uvrede ikom. I sve u svemu, takvi nas stavovi mogu dovesti i dovode samo do loših vijesti. Negdje trebamo nešto promijeniti…
Pa možda je dobro da počnemo jednostavno s drukčijim stavovima u odgoju i da ne koristimo ove uvriježene metode i rečenice, nego ih jednostavno preskočimo. Toliko je dječaka kojima namećemo ove mitove i odgajamo ih kao osobe za sebe, onakve kakvi jesi, bez obzira na to što su – dječaci koji će postati muškarci.
Evo koje mitove trebaš izbjegavati u odgoju dječaka.
Dječaci ne plaču.
Ma tko to kaže?! Plače svatko tko je tužan, koga boli, tko je povrijeđen – ako mu se plače. To što nikad nismo vidjeli svog tatu da plače ili svog supruga, ne znači da nisu poželjeli plakati i ne znači da je dobro to što nisu plakali. Suze na dječaku, muškarcu uglavnom se povezuju sa sramom, pa će svaki dječak koji ne može izdržati i pusti suzu, te suze skrivati zbog silnog osjećaja srama. Biti ranjiv ne dolazi u obzir ako si muško, smatra se.
Rečenicu 'dječaci ne plaču' često izgovaraju upravo očevi i to kad su potpuno ogorčeni činjenicom da njihov sin plače. Vrlo je jednostavno: to nije točno. A nije lijepo lagati djeci, zar ne? Kada govorimo o neki važnim istinama, možda je najbolje biti iskren od samog početka: Dječaci plaču. Muškarci plaču. Jaki ljudi plaču. Popularni dečki plaču. Seksi muškarci plaču.
Kad dječaci znaju da ih njihova ranjivost ne čini slabima, neće osjećati toliku potrebu da svoje loše osjećaje zakopaju duboko u sebi. Naposljetku, zanemarena i neizražena tuga samo izbija kao ljutnja kasnije, što nije dobro ni za koga.
Nogomet ili ništa.
Nogomet je – nogomet. Mi smo jedna od nacija u kojoj je on svetinja. Dobro, volimo i druge sportove i poštujemo ih, ali zapravo se sve svodi na to da je nogomet pravo mjesto i način za iskazivanje muškosti. Divno je kad se cijela obitelj poveže kroz nogomet, divno je kad se prijatelji nađu i spoje kroz nogomet. Ali samo ako je to prava ljubav. Ako netko više voli glumu ili možda klavir, pa neka se onda posveti tome. Ne, ne moraju svi dječaci igrati nogomet.
Svaku strast koju dječak pokaže prema bilo čem možemo smatrati jednako muževnom, jednako vrijednom. Pa bio to i ples! Roditelji su tu da prepoznaju naše sklonosti i strasti, da ih njeguju i pomognu im slijediti ih. Kada vršimo pritisak na nekog da bude onakav kakav mi želimo da bude, tada je taj netko manje sposoban otkriti svoje istinske strasti i samo želi ispuniti očekivanja – što nije dobro niti u jednom trenutku.
Žene su objekti.
Svima onima koji razmišljaju ispravno, koji žive s ove strane stvarnosti i koji su odgajani drukčije, ova se rečenica i ovaj stav čini potpuno suludim i potpuno neprimjerenim uopće spominjati to kao nešto što itko u našoj blizini i okolini govori. No, stvari su nešto drukčije. Uistinu postoje ljudi koji ovako odgajaju djecu. Ova ponašanja nisu urođena, ona se uče - i to od malih nogu. Oni proizlaze iz slušanja pogrdnog jezika na TV-u, u kući i na školskom igralištu.
Učenje poštivanja žena počinje kod kuće. Počinje s dječacima koji gledaju kako se muškarci kod kuće ponašaju prema njihovim majkama i sestrama i kako o njima razgovaraju. Korištenje jezika s poštovanjem i tretiranje žena kao ravnopravnih, kao vrijednih ljudskih bića s neograničenim potencijalom, potaknut će dječake da odrastaju radeći, govoreći i misleći isto.
Trebaju 'malo očvrsnuti'.
E, pa ako i druge nisi imao/la priliku čuti, vidjeti na djelu ili slično, ovo sigurno jesi. Bake, djedovi, susjedi, tate – svi misle da dječaci jednostavno trebaju očvrsnuti. I ne, ne mislimo da svi moraju biti osjetljiva djeca koja plaču na bilo kakav izazov. Nego jednostavno ne mogu i ne moraju svi očvrsnuti. Ova rečenica ne može biti štetnija i potiče ideju da je „očvršćivanje“ krajnji izraz muškosti.
Umjesto toga, dječake treba učiti da su istinski "čvrsti" muškarci oni koji se osjećaju ugodno i samouvjereno, oni koji se ne boje izraziti svoje emocije. Ako nastavimo govoriti dječacima da "očvrsnu", samo će se pretvoriti u čvrste muškarce. Takvi čvrsti i isključivo čvrsti muškarci nemaju fleksibilnost da se nose s neizbježnim izazovima života odraslih, ne znaju kako potražiti pomoć kada im je potrebna.
Podnesi to kao muškarac.
Odmah na samom početku važno je istaknuti jednu sumornu činjenicu: stope samoubojstava veće su kad su u pitanju muškarci. Jesu li neke stvari jasnije? Muškarci često nisu dobro opremljeni da potraže pomoć kada im je potrebna. Vjerojatno je manje vjerojatno da će se obratiti prijatelju ili voljenoj osobi, manje je vjerojatno da će posjetiti liječnika i pobrinuti se o svom mentalnom zdravlju, manje je vjerojatno da će razgovarati s psihologom. Ideja da muškarci trebaju "podnijeti" teške situacije "kao muškarci" (tj. samo se nositi s njima) rezultira izolacijom, dok je istina da su otvorena komunikacija, povezanost i dijeljenje iskustva daleko korisniji.
Nadajmo se da će jednoga dana "prihvati kao muškarac" imati drugačije konotacije. Nadajmo se da će jednoga dana riječ 'jak' imati manje veze s težinom koju možete podići u teretani, a više sa sposobnošću osobe da se emocionalno brine o sebi.
Do tada, molimo vas, odustanite od ovih mitova i nepotrebnih rečenica.
