Svaka mama čije je dijete imalo omiljenog plišanca zna što se može dogoditi kad se plišanac izgubi ili negdje zaboravi. I zna kolika je sreća vidjeti ga ponovno!
Ako si ti jedna od mama čije dijete ima omiljenog plišanca, onda ti je poznat onaj strah koji osjećaš kad ga samo na trenutak ne možeš pronaći, a dijete urla i želi ga sad i odmah. Očaj raste s vremenom provedenim bez omiljene igračke. Ili, hm, nije to čak niti igračka više, jer omiljeni plišanac je sasvim posebna kategorija. To je prijatelj, vjerni pratitelj, rame za plakanje, brisač suza…
Razne grupe na internetu često su mjesto na kojem se traže plišanci, zagubljeni, potrgani, zamjenski… U nadi da će se dijete ponovno ujediniti sa svojim mekanim prijateljem. Jer te suze koje dijete može isplakati zbog razdvojenosti s tim objektom svoje ljubavi nemaju kraja i ne može ih trpjeti niti jedan roditelj. No, dobro, malo smo to preuveličali, ali… jesmo li?
Ona slavna rečenica iz obožavanog filma „Uvijek ćemo imati Pariz“ umalo je postala tužna „priča“ jednog mališana. Naime, nakon što je u tom gradu proveo nekoliko dana sa svojom obitelji, jedan se maleni dječak vratio doma bez svoje omiljene žirafe zvane Cutie (Slatkica). Od Pariza do Amerike dalek je put i jedan plišanac ne može ga tek tako prijeći.
Očajna mama Hailey Terry za početak je uspješno locirala žirafu – ostala je zaboravljena u njihovom smještaju. Vlasnici apartmana pronašli su je, ali su odbili poslati je poštom, jer, ipak, cijena nije bila mala… Ponudili su im opciju prema kojoj bi trebali platiti stvarno veliku svotu novca za kurirsku službu. Tada se mama, dodatno vođena svima nam znanom majčinskom krivnjom, okrenula internetu i dobroti ljudi…
@haileyoutside The sweetest reunion 🥹♥️♥️ #momlife #momtok #momsoftiktok #travelfamily #familyadventures ♬ Bundle of Joy - Jartisto
Ljudi su reagirali predivno i nudili razna rješenja. Neki su pitali svoje prijatelje koji su u Parizu, neki su nudili slanje iz drugih europskih zemalja ako se vlasnici smještaja odluče poslati barem do Švedske… Uskoro je Cutie bila umotana, spakirana i stigla na adresu obitelji Terry. E, ta reakcija… Uzvici, nestrpljenje, trčanje i raspakiravanje, a onda na kraju zagrljaj… Wow, to je baš priča kakva nam sad (i uvijek) treba!
Mnogi su pratitelji to razumjeli, a neki su imali i svoje priče…
“Kad sam bila dijete ostavila sam svoju omiljenu plišanu igračku u hotelu u pariškom Disneylandu. Tjednima sam plakala i odjednom se pojavio u poštanskom sandučiću s puno fotografija s Disneyjevim likovima i pismom iz hotela u kojem je pisalo kako se dobro proveo na svom posebnom odmoru”, napisala je jedna korisnica.
Druga je napisala: "Kad sam bila djevojčica, ostavila sam dekicu u hotelu udaljenom 8 sati vožnje. Nisu je htjeli poslati, a moj se tata vozio 8 sati tamo i natrag u jednom danu."
“Ostavila sam lutku na trajektu kad sam imala pet godina. Napravili su joj malu odjeću od papira i nakit i poslali mi je poštom.”
Eh, da, takvi trenutci vraćaju vjeru u ljude i ispunjavaju nam sre!
