Iako smo i kolegica i ja bile vrlo pozitivne, ohrabrene i mislile da smo spremne, mi smo to ipak samo mislile. Ne postoji ništa što bi te na nešto ovakvo pripremilo. Moram priznati, u tim trenucima htjela sam pobjeći, dati otkaz, osjećala sam se bespomoćno
Polazak u vrtić ili jaslice djeci i roditeljima donosi nova iskustva i izazove. Za većinu djece to je prvo odvajanje od roditelja. Tijekom prvog posjeta djeca i roditelji oduševljeni su prostorom, igračkama, djecom, ali već nakon drugog ili trećeg dolaska u vrtić to oduševljenje polako se smanjuje. Kada zamišljamo djetetov polazak u vrtić stvaramo prekrasne slike u našoj mašti, puno veselja, pjesme i igre. Nažalost, već u prvim danima se razočaramo jer da bi stvarno došli do tog dobrog osjećaja i djeca i odrasli moraju proći preko prepreka, a to su plač, odbijanje, bolesti, tuga, prihvaćanje.
Tražimo 'Naj tetu iz vrtića'! Prijavite odgojiteljicu i osvojite vrijedne nagrade za vrtić
Prvi dani u jaslicama - najtežih mjesec dana u mom radnom stažu
Kada su moji mali leptiri krenuli s prilagodbom bilo je to najtežih mjesec dana u mom radnom stažu. 1.rujna startali smo kao nova skupina od 19-ero djece u dobi od 1,4 do 2,3 godine. Samo jedna djevojčica bez pelena, par jednojajčanih blizanki i nasreću svi hodači. Tijekom prilagodbe djeca su bila podijeljena u dvije skupine kako bi se izbjegla prevelika gužva u sobi i djeci se omogućilo što manje stresa u ovom prvim danima. Prvih tjedan dana u skupini su s djecom boravili i roditelji koji su se zaista trudili igrati i komunicirati s djecom. Većina djece držala se roditelja ne dopuštajući ni meni niti kolegici da im se približimo, da ih dodirnemo, a kamoli razgovaramo. Bilo je i onih koji su to htjeli, ali nije bilo dugog vijeka. Najmlađe dijete u skupini je unatoč što je s njim bila mama plakalo dok ga plač nije uspavao. Blizanke su već ranije išle u drugi vrtić pa ova situacija za njih nije bila strana, njima je čak sve ovo bilo prilično zabavno.
Prvi ostanci bez roditelja
Iako smo i kolegica i ja bile vrlo pozitivne, ohrabrene i mislile da smo spremne, mi smo to ipak samo mislile. Ne postoji ništa što bi te na nešto ovakvo pripremilo. Tada sam prvi put pomislila kako bi bilo dobro biti hobotnica i raširiti krakove te zagrliti svu uplakanu dječicu. No to naravno nije bilo moguće. U jednom trenu ja sam ležala na strunjači sa osmero leptira na sebi koji neutješno plaču, na drugoj strani sobe plače djevojčica bez pelena ne dopuštajući da joj se itko približi, blizanke ruše sve pred sobom, soba uništena, sve igračke na podu. Iz džepova izvlačim maramice i brišem nosiće. Nakon sat i pol užasa predahnule smo petnaestak minuta, pospremile sobu, a onda sve ispočetka s novom skupinom. Kada je nakon sat i pol plakanja prva skupina otišla kući došla je druga skupina djece pa sve ispočetka.
Kad smo svi na broju - da bar imam klona koji bi mi pomogao
Nakon ta dva tjedna za koje smo mislile da je bilo teško bile smo u krivu. Uslijedilo je još teže razdoblje. Djeca dolaze u punom broju, a nas dvije podijeljene smo u smjene, jedna ujutro, druga poslijepodne, vrijeme poklapanja bilo je ono za vrijeme ručka pa smo se dogovorile da ćemo prve dane dolaziti jedna drugoj ranije kako bi mogle bolje skrbiti o djeci i pomoći jedna drugoj. Odmah smo primijetile da ih veseli glazba pa smo pjevale, svirale i puštale pjesmice. Pokušale smo sa balonima od sapunice i to je upalilo. Kad bi im pjesme i baloni dosadili stavile bi deku, slikovnice i igračke ispred sobe na dvorištu pa uživali u suncu.
Ubrzo su djeca primijetila da u vrtiću i nije tako loše. Sve manje su plakali, samo je ona malena bez pelena bila uporna u plaču i pokušavala je srušiti rekord u plakanju. Najteže je bilo za vrijeme odmora. Trudile smo se da su svi nahranjeni i čisti. Od umora su brzo utonuli u sad. Taj odmor nije dugo trajao. Već nakon prvih pola sata prvo dijete bi se probudilo u plaču i time probudilo drugu djecu, jedno po jedna. No, sada sam bila sama pa je time bilo teže. Da sam bar imala čarobni štapić pa da se uz pomoć čarobnih riječi pretvorim u hobotnicu ili da bar imam kojeg klona koji bi mi pomogao.
Moram priznati, u tim trenucima htjela sam pobjeći, dati otkaz, osjećala sam se bespomoćno. S vremenom buđenja i tješenja je bilo sve manje jer su djeca počela stvarati rutinu. Ubrzo smo se upoznali. Počele smo primjećivati njihove različitosti i sličnosti. Uočavale smo njihove potrebe i poteškoće. Upoznale smo roditelje, saznali koja su njihova očekivanja i postali smo partneri. Već prije Božića bili smo prava vrtićka obitelj.
Dvije godine kasnije - više ne želim pobjeći
Kada se danas moja kolegica i ja osvrnemo na taj period uzdahnemo i zahvalimo se da je to iza nas. Nasreću to je bio jedan kratak period nakon kojeg je putanja krenula uzlazno. Danas su to većinom četverogodišnjaci, samostalni, spremni za igru, suradnju i istraživanje. Da, često ulaze u sukobe, ali sad možemo s njima razgovarati o tome. Učimo pjesmice, brojalice, igre. Vježbamo dva puta tjedno, razgibavamo jezike, režemo, lijepimo, slikamo. Ona mala plačljivica više ne plače i prava je mala šefica. Blizanke su se primirile, ali i dalje su temperamentne. S roditeljima pripremamo predstave i natjecanja. Sve je dobro, baš onako kako treba biti.
Više ne želim dati otkaz i pobjeći. Sad se veselim svakom zajedničkom danu, svakoj novoj pjesmici i crtežu. Ona i oni su moja druga obitelj. Hvala mojoj kolegici na dobroj suradnji, potpori, razumijevanju i požrtvovnosti. Hvala svim roditeljima na suradnji jer bez nje ne bismo uspjeli. Hvala malim leptirima na bezuvjetnoj ljubavi. Jedva čekam što nas čeka idućih tri godine.
Sponsored by Pampers Pants
