"U ovoj trudnoći uistinu sam osjećala u skladu sa svojim tijelom i slušala sam ga. Jela sam ono za čim sam žudjela. Vježbala sam jer se osjećala dobro. Bila sam ponosna na svoj veliki trbuh."
Maggie Downs iskreno je progovorila o svom iskustvu s kilogramima tijekom trudnoće te o neugodnom iskustvu prilikom rutinskom pregleda na kojem je bila posramljena zbog svoje kilaže od strane medicinske sestre. Njezinu priču prenosimo u nastavku.
"Bila sam u 26 tjednom, zdrave trudnoće i u liječničkoj ordinaciji na rutinskom pregledu, kad je odjednom medicinska sestra rekla da mora sa mnom razgovarati o nečemu ozbiljnom. Legla sam na krevet u sobi za preglede, trbuhom uperenim u strop, noga lagano podignutih. Ranjiva pozicija, fizički ali i emocionalno. Nisam imala pojma što će medicinska sestra reći. Moja se beba uredno se kretala i udarala. Dobro sam jela i osjećala sam se sjajno. Sve se činilo normalno.
"Udebljali ste se", rekla je. "Da, jesam", odgovorila sam.
"Pa, udebljali ste se", ponovila je medicinska sestra.
"I ..."
"Trebali bi pripaziti na to", rekla je. "Tijekom praznika ste odlično prošli i niste ništa dobili, ali sada se opet debljate."
Kazala sam joj da u mojem tijelu raste još jedno tijelo. Težina se normalno povećava.
Tada je razgovor prešao iz blage zabrinutosti u pomalo neugodan razgovor o kalorijama, debljini i vježbanju.
"Znate, ako imam obilnu večeru, sljedeći dan pretrčim pet kilometara kako bih potrošila kalorije", rekla je medicinska sestra. "Nije tako teško."
"Razumijem kako se kalorije sagorijevaju", odgovorila sam.
Ono što medicinska sestra nije znala bilo je to da sam zaista dobro upoznata s kalorijama i to još od 5. godine, kada je moja mama počela s tjednim vaganjima. Komadić papira iz bilježnice s domaćom tablicom visio je na stražnjoj strani vrata kupaonice, a mama je svakog ponedjeljka gledala kako stajem na vagu. Zatim je zabilježila moju težinu na papir.
Moja pokojna mama bila je ozbiljno opterećena time, ali mislim da je imala dobre namjere. Moja se mama kao odrasla osoba borila za održavanje određenog tipa tjelesne građe i pretpostavljam da je željela da se ja ne trebam boriti s kilažom u odrasloj dobi. Tako mi je davala da pijem vodu umjesto mlijeka i nagovarala me da jedem zdrava jela s jelovnika u restoranima, umjesto uobičajenih predjela. Tijekom godina sakupila sam toliko vodiča za prehranu, da o kalorijama znam gotovo sve.
Ono što medicinska sestra također nije znala je da sam, kad sam zatrudnjela, proglasila svoju neovisnost od vage. Prvi put nakon desetljeća zaključila sam da ne trebam biti opsesivna oko svoje težine, i što je još važnije, prestala sam se baviti težinom, jer je moja beba postala jedino važna.
Znala sam da ću se udebljati. Nisam se vagala ni tijekom posjeta liječniku. Tijekom vaganja jasno sam rekla da ne želim znati svoju težinu - pa je medicinska sestra zabilježila taj broj dok sam na zidu čitala plakate o HPV-u.
"Znate da ćete kasnije imati više kilograma za izgubiti", dodala je medicinska sestra tijekom posjeta. Ali stvar je u tome što me nije bilo briga. U ovoj trudnoći uistinu sam osjećala u skladu sa svojim tijelom i slušala sam ga. Jela sam ono za čim sam žudjela. Vježbala sam jer se osjećala dobro. Bila sam ponosna na svoj veliki trbuh.
Do danas još uvijek ne znam koliko sam se kilograma udebljala u trudnoći, niti zašto je medicinskoj sestri taj tjedan bilo baš to problematično. Mislim da nije bilo više od nekoliko kilograma, jer mi liječnik nikad nije spomenuo višak kilograma, niti jedna od ostalih medicinskih sestara nije progovorila ni riječi o kilaži, a trudnoća mi je tekla u potpunosti normalno..."
