Priče o rađanju: Za porođaj su dovoljni majka i dijete

U svojoj knjizi 'Priče o rađanju', psihologinja Jelena Božac, licencirana Paramanadoula, koja sa suprugom i dvije kćeri živi u Puli, prenosi suvremene spoznaje raznih stručnjaka o prirodnom porodu i uvjetima koji su za njega potrebni. 

Foto: Promo

No veći dio knjige čine iskustva stvarnih žena i muškaraca, ukupno 16 inspirativnih priča iz rodilišta, kuća za porode i s poroda kod kuće. "U pričama o rađanju, u stvarnim iskustvima, sadržano je istinsko znanje o moći ženskog tijela, o mudrosti Majke prirode sadržanoj u svakoj našoj stanici. Čitajući ovu knjigu podsjetit ćemo se da je rađanje veličanstven i svet, a istovremeno tako prirodan... sasvim jednostavan čin", stoji na poleđini knjige. 

Knjigu možete naručiti preko bloga priceoradjanju.com te kupiti online u webshopu Minigreeny.

Iz knjige 'Priče o rađanju', prenosimo vam odlomak o neasistiranom porodu te osobno iskustvo takvog poroda koje je opisala autorica Jelena Božac:

Sama svoja majstorica ili neasistirani porod

U svijetu se pojavila unatrag dvadesetak godina čitava jedna nova tendencija, ako ne i pokret koji se zove neasistirani porod ili engleski unassisted childbirth ili, što meni osobno zvuči puno ljepše - free birth. Temeljna i najpoznatija literatura za ovakav porod je knjiga naslova upravo 'Unassisted childbirth' Laure Kaplan Shanley. Ona sama imala je četiri takva poroda.

Zašto sad pak takav izbor? Osnovna pretpostavka ovog pristupa jest da je rađanje duboko intimna stvar, posve prirodna i da su žene u potpunosti opremljene da začnu, rode, a potom i svojim tijelom hrane dijete. Osnovno polazište onih koji odabiru slobodan porod je da ukoliko ne potrebujemo stručnjaka prilikom začeća, ukoliko ga ne potrebujemo za obavljanje nekih drugih fizioloških funkcija (poput recimo obavljanja velike nužde) - nije nam potreban ni da bismo rodile.

Dapače, prisustvo stručnjaka osobito, ako nam se “miješa” u posao može imati snažne negativne posljedice koje čak mogu biti štetne po zdravlje majke i djeteta. U prisutnosti stručne osobe, skloni smo se osloniti na njeno znanje, prepustiti se njenom vodstvu i orijentirati se na vanjske signale, signale koje nam daje stručna osoba. 

Ukoliko je žena prepuštena sebi, orijentirana je na signale iz unutrašnjosti, primjećuje i najmanju promjenu i spontano na nju reagira prilagođavajući svoje ponašanje i položaj tijela. Bez vanjskog vodstva i promatrača njezino je ponašanje posve slobodno, u cijelosti oslobođeno strahova ili srama te može koristiti svoje tijelo i um na načine koji joj intuitivno i instinktivno dođu. Nema “poštara” između senzacija njenog tijela i uma, sve je direktno i bez šuma te se ona spontano ponaša na način koji olakšava porod. Takvi su porodi obično vrlo kratki, a samim time daleko sigurniji za majku i dijete. To potvrđuje tvrdnju dr. Odenta da je trajanje porođaja to dulje što je veći broj ljudi prisutan.

Priče o takvim porodima potvrđuju da ukoliko žena ima psihološku snagu i nema strah koji je zapravo jedna od najvećih prepreka da se porod odvija brzoi glatko, onda porod može biti jedno ugodno, intimno i osnažujuće iskustvo.

Moj osobni stav je da bi svakoj ženi trebalo biti jasno da je ona ta koja rađa. Da rađa sama koliko god ljudi bilo oko nje. Da je porod nepredvidljiva stvar i da se svakome može dogoditi da u konačnici rodi neasistirano. Zadesni porodi razlikuju se od neasistiranih ili slobodnih poroda, jer nisu namjerno bez stručne medicinske skrbi. Svi smo čuli puno priča o takvim porodima, u tunelima, na trajektima, na parkiralištima rodilišta i slično. Stvar je osobne odgovornosti informirati se o tijeku porođaja i što treba činiti ukoliko se dogodi bez prisutnosti stručnjaka. Radije to, nego li pribjeći paničnim potezima s mogućim opasnim posljedicama poput žurnog pregrizanja pupkovine čime se riskira infekcija.

Dvije stvari vezane uz zadesne porode su mi izuzetno zanimljive. Prva je da su takvi porodi najčešće vrlo brzi i sigurni - kad žena nije svjesna da se “događa”, pa ne uključi sve one fine mentalne ometajuće mehanizme (i svoje i one osoba oko sebe). A druga da se jako veliča taj junak koji se zatekao uz nju i prerezao pupkovinu! Ono za što se najviše možda zalažem je da se porod vrati ženama! One su uvijek te glavne zvijezde koje svojim tijelom rađaju novi život - i svaka čast svakome tko to nije omeo, nego možda i potpomogao, no treba biti jasno da, osim u slučajevima patologije i komplikacija, za porođaj su dovoljni majka i dijete.

Slatko i slobodno

U svojoj priči, pod naslovom 'Slatko i slobodno' Jelena Božac piše kako je na Paramanadoula seminaru, nekoliko godina prije rođenja svoje druge kćeri, shvatila da drugi put želi roditi sama. U drugoj trudnoći odlučila je roditi kod kuće te u Italiji pronašla primalju, koja je trebala biti uz nju na porodu. Ipak je cijelo vrijeme priželjkivala samoću i na kraju je ispalo da u trenutku poroda primalja zaista nije mogla biti uz nju, nego će stići nešto kasnije. Ovako opisuje trenutak poroda i ono što je uslijedilo:

Foto: Promo

"Snaga Rađanja bila je tako intenzivna, tako jaka... nestala sam i samo preusmjerila svoj um da ne tumači osjete kao bol ‒ jer tada to i jest bol, nego neka sam sve pusti kako je, neka sve promatra, neka se ne miješa... bilo je sveprožimajuće i onda... odjednom... ona je izašla! Osjećala sam kao da ju netko vuče prema gore i rekla: “Pusti je!”, ali nitko je nije dirao ‒ sama se rotirala. Čula sam kihanje i mali plač.

Zatim sam ju uzela... šokirana njezinim savršenstvom. Njezinom ljepotom... Tamna kosa, bademaste oči, crvena ustašca, porculanski bucmasti obraščići... savršena. Darovala mi je svoj prvi osmijeh i Priroda je vodi ka mojoj dojci i počinje njeno prvo hranjenje na ovom svijetu... Dobrodošla, mila moja... u oblaku smo slatkog mirisa plodne vode i miris je tako mekan... kao njena koža.

Bilo mi je vrlo važno da me se ne ometa nakon izlaska djeteta ‒ naučila sam nakon svog prvog poroda da je kraj poroda tek kad je posteljica rođena, pa ista pravila vrijedila i dalje - bez ometanja, bez razgovora, bez ičega ‒ samo dijete i ja, uživamo u vrhuncu oksitocina, stoga će i posteljica izaći sigurno. Nakon nekog vremena rodila sam posteljicu ‒ bila je ogromna!!! Tada sam zaista shvatila da su ona i beba Jedno ‒ naravno da nećemo ništa rezati! Ona će se sama odvojiti kada za to bude vrijeme...

Moj muž je čitavo vrijeme bio tu negdje, štiteći nas, no ne ometajući nas. Primalja je došla dva sata nakon poroda i počistila sobu, poput neke dobre vile, uživala je s nama u bebi i atmosferi... Pobrinula se za posteljicu, očistila je, omotala i stavila u torbu koju sam sašila nekoliko dana ranije, baš za tu namjenu. Velika sestra, petogodišnjakinja, pridružila nam se čim se probudila i dala joj prvi od milijun poljubaca. Bila je tako sretna što je dobila sestricu... I sad se sjeća tako živo tog trenutka, vjerojatno će ga pamtiti čitav život."