Pandemija koronavirusa promijenila je naše života, a te promjene nisu pošteđena ni djeca koja doživljavaju razočaranja zbog otkazanih školskih izleta i škola u prirodi, ali i otkazanih rođendanskih proslava. Donosimo ti pismo djevojčice Eve koja je upravo napunila 10 godina, svoje prvo desetljeće...
Napunila sam svoje prvo desetljeće... Čudan rođendan?! Čudna i neobična mi je cijela ova godina, sve je nedovršeno i stalno mi nešto nedostaje...Moj mali život su: prijatelji, kupanje, igra, škola, nisam zaboravila mamu, tatu i tri brata i obožavam odlazak u Zagreb kod Stipeta i tete ❤ i još puno toga... i teta sam postala. I sve je lijepo počelo i učiteljica se vratila.
Ovo je trebala biti naša najljepša i najtužnija godina. A onda kao baloni od sapunice, sve je počelo nestajati... Štrajk! Tu sam navijala za našu učiteljicu i sve druge! Preživjeli smo nekako i ponovno krenuli. Počeli smo planirati našu školu u prirodi, smišljati kako skupiti dovoljno novaca, osvojili izlete, za jedan je zaslužan Tonči.
I odjednom jedan ponedjeljak nisam više mogla u školu. Rekli su da moram biti doma! Nema prijatelja, nema druženja, nema igre, nema ništa!! Rekli su da moramo biti razdvojeni kako bismo prije bili skupa! Nisam baš razumjela, ali što mogu sad! U školu idem preko poruka. Nije mi teško, ali jaaaako mi nedostaju svi iz razreda, čak i oni koji me ponekad malo iznerviraju, i posebno naša učiteljica.
Sve je drugačije! Nema naše škole u prirodi, nema pričesti, nema naših izleta, nema rastanka s mojim razredom i učiteljicom! Nema čak ni mog rođendana! Nema ga onakvog kakvog sam htjela! Samo jednom slaviš 10. rođendan i trebala bih biti sretna. Jesam, ali ne sasvim. Nije baš fora sam jesti tortu, ne računam nas doma. Ali ja sam Eva, a to znači 1. što odlučim to napravim 2. zamisli da progutaš žabu, uvijek ima nešto strašnije, ali i puuuno bolje!
Sretan mi moj 10.!
