Sad smo shvatili da je super boraviti u prirodi je li? Trebali smo je prvo uništiti da bi na kraju bili zahvalni. Kakav ljudski cinizam i sarkazam. Hoćemo li uspjeti išta naučiti iz ovih dana kaosa, panike, tuge, suza. Hoćemo li napokon mi biti MI? Kako ćemo se ponašati kad sve ovo prođe?
Živim po rasporedu, čak i svaku kavu s prijateljima pišem u raspored, a izlazak vani kalkuliram mjesec dana prije. I počelo mi je smetati. Možda zato što sam se osjetila zarobljenom i kontroliranom. I trudim se zaista da nisam rob tog rasporeda.
A opet u zadnje vrijeme mi se čini da što god radim i mislim je to vrijeme. Ne radi korone i cijele te situacije. Već prije su se te misli počele “rojiti” u mojoj glavi, a ovo stanje sad je samo stavilo točku na i. Na kraju dana, kad se već lagano gase i duh i tijelo shvatiš da je dan proletio. Na kraju tjedna isti osjećaj, na kraju mjeseca…
I tako sljedeći mjesec ide i 34. godina. I ne mislim da su to sad neke godine gdje bih se trebala uloviti za glavu i paničariti.
Daleko od toga. Nikad nisam bila ispunjenija nego sad u ovim tridesetim. Nikad nisam bila više ja nego što sam sad. Ali ono što me muči je zapravo što je sve stalo u te 33 godine života.
I shvatim da nisu baš svi imali takvu evoluciju života. Da u te 33 godine stanu gradovi, ljudi, države, kontinenti, događaji, škole, obitelj, razvod, dijagnoze. Zvuči kao 85, a ne 33 Fuck!
Jesmo li postali robovi vremena? Jesmo li postali robovi navika i materijalnih stvari?
Vrijeme prolazi, čini mi se brzinom munje.
Kud god se okreneš vrijeme. Trudimo se organizirati život pomoću sata i kalendara. Oni nas ograničavaju. Stalno smo u nekim deadline-ima. Pa vrijeme za završiti edukacije i obrazovanja. Vrijeme za karijeru. Vrijeme za osnovati obitelj i djecu. Vrijeme u našoj autonomiji tijela kad pogledamo. Stanice koje odumiru i stanice koje žive. Pa čekamo da prođe zima, da dođe ljeto. Čekamo Božić, rođendane.
Kažu da je vrijeme to koje liječi sve rane. Kad izgubimo dragu nam osobu, kad nam je srce slomljeno.
Pa sad dok svijetom vlada opći kaos radi korone, vrijeme koje provodimo u izolaciji. Vrijeme potrebno da se oporavimo, vrijeme potrebno da sve ovo prođe. Stalno vrijeme. A nitko ti ne kaže kako živjeti i preživjeti dok prolazi to vrijeme.
Nitko ti ne kaže da vrijeme curi, onako slikovito kao na pješčanom satu.
Jesmo li postali robovi vremena? Jesmo li postali robovi navika i materijalnih stvari? Mislim da nas baš ovaj period kroz koji prolazimo uči da nismo Bogovi, da nismo vlasnici vremena i da ga mi ljudi u biti niti ne posjedujemo.
Učimo li sad kako biti strpljivi? Da zaista sve može pričekati, jer kao što vidimo naši životi su stali, a Zemlja se oporavlja.
Da svi ulovimo malo zraka. I ljudi i Majka priroda. Dok “robujemo” u svojim kućama, pokušajmo pronaći način kako skinuti te okove.
Pokušajmo pronaći način kako ćemo funkcionirati kad sve ovo prođe, ali s nekim novim mindsetom. Jer kako vidimo ono staro nas je samo dovelo do ovoga gdje smo sad. U kolapsu. I vjerujem da poruka jest da usporimo. I vjerujem da nam se svima nameće isto pitanje kako?
Nadam se da ćemo ih pronaći sada, u svojim domovima s voljenim osobama, radeći sve one stvari za koje prije nismo imali vremena. I znam da nije lako i mislimo nije onaj drugi tako napravio pa što ću ja mijenjati. Možda da krenemo samo s onom poznatom: “Be the change you wish to see in the world”.
Sad smo shvatili da je super boraviti u prirodi? Trebali smo je prvo uništiti da bi na kraju bili zahvalni
Izletjela sam obaviti par sitnica prije koji dan, susrela sam u prolazu dragu mi osobu. Uvijek se zagrlimo kad se vidimo. Ovaj put smo komunicirali na metar udaljenosti, bez zagrljaja. Osjećala sam se prazno i loše.
Prodavačica koju sam upitala je li umorna mi je odgovorila da je više umorna psihički od nošenja maske i traženja načina kako naučiti disati dok ti je ta stvar zalijepljena na licu 8 do 10 sati.
Zar nije ovo onaj tren kad se zapitamo koliko malo cijenimo ovaj zrak koji dišemo, koliko zdravo za gotovo uzimamo ljude, zagrljaje, poljupce, tople riječi, pozdrave.
Koliko malo cijenimo slobodu. Koliko zapravo živimo te momente ljubavi. Ljubav prema bližnjemu. Ljubav prema prijateljima. Ljubav prema susjedima. Ljubav prema prirodi. I sve ostale ljubavi.
Sad smo shvatili da je super boraviti u prirodi je li? Trebali smo je prvo uništiti da bi na kraju bili zahvalni. Kakav ljudski cinizam i sarkazam.
Hoćemo li uspjeti išta naučiti iz ovih dana kaosa, panike, tuge, suza. Hoćemo li napokon mi biti MI? Kako ćemo se ponašati kad sve ovo prođe?
I opet ona popularna VRIJEME ĆE POKAZATI. A ja? Ja ti jedva čekam kad će ovo sve završiti i kad ću opet moći zagrliti sve one ljude koje volim i koji su mi dragi.
