Današnji sustav obrazovanja osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi
Svatko od nas uči i prima informacije na svoj, jedinstven način. Svijest o tome je jako važna, kao i senzibiliziranje ljudi na tu temu. Time pozitivno utječemo na djecu, roditelje, učitelje i društvo u cijelosti. Nema većeg dara kojeg možete dati djeci od pomoći da shvate da nemaju problem – da su posebna upravo takva kakva jesu. Za "ispravan" način učenja, djetetu je prije svega potrebno da ga se vidi i da ga se uvažava.
Škole su sklone jednom stilu učenja i uglavnom se obraćaju jednom tipu učenika. Tradicionalna učionica koja je organizirana tako da poučava uglavnom kroz auditorni modus, zadovoljava potrebe svega 34% učenika. Zbog te naklonosti mnoga se djeca tamo ne osjećaju dobro. Na sreću, školski sustav sve više pažnju obraća na rad istraživača i učitelja o važnosti individualnih stilova. Posljedično tome termini poput: temperament, modalitet, multisenzorički pristup, emocionalna inteligencija i mnogostruke inteligencije, postali su poznati roditeljima i učiteljima u cijelom svijetu, te sukladno tome sve više ljudi govori o ključnoj ulozi stilova učenja u obrazovanju mladih ljudi.
Koja je uloga roditelja?
Stoga bi ključ ispravnog načina učenja bila prilagodba metoda i tehnika djetetovom individualnom stilu učenja, radeći na kognitivnom, psihosocijalnom i motoričkom aspektu. Time će dijete učenju pristupati sa znatiželjom i samomotivirano. Centar Cjelovitost nudi cjelovit pristup učenju i razvoju, kroz prilagođen i individualiziran pristup učenicima. Svakom djetetu se pristupa posebno, uvažavajući njegove individualne potrebe i osobine. Time učenje postaje zabavno i otkrivajuće, a metode učenja potpuno su prilagođene djetetovom stilu učenja te ih dijete kasnije nauči koristiti u samostalom radu.
Budući da su roditelji jako bitna karika u obrazovanju djece, njihovo savjetovanje i znanja o tome kako mogu pružiti podršku i usmjeriti djetetov proces učenja jako su važna. Stoga je u rad s djecom bitno uključiti i roditelja, na način da ga se informira o stilu učenja djeteta te mu se pruže konkretni savjeti za dalje.
Rad na razvijanju kognitivnih, psihosocijalnih i motoričkih vještina, nužan je za cjelovit pristup učenju.
Bulimično učenje i trpanje ogromne količine kratkoročnog znanja te njegovog izbacivanja po zapovjedi, zasnovano na idealu poslušnosti izgubilo je smisao. Tako se djeca otuđuju od škole jer ne mogu vidjeti čemu ona služi i koji je njezin smisao. Došlo je vrijeme da se učenju i našim individualnim različitostima pristupi na drugačiji način.
O tome što roditelji već danas mogu promijeniti, u shvaćanju koncepta obrazovanja, donosimo u nastavku teksta.
Obrazovanje 'izvana prema unutra'
Temeljni je princip ovakvog tipa obrazovanja strah od autoriteta, moći i kazne. Princip koji sigurno na duže staze nema pozitivan učinak. Ideal takvih škola je poslušnost. Obrazovanje izvana prema unutra znači da se od djece očekuje da većinu vremena budu pasivna. Znanje se širi odozgo prema dolje, od stručnjaka ili autoriteta k učenicima, uloga učenika je primati informaciju. Osnovno sredstvo komunikacije su zapovijedi i zahtjevi - trebaš, moraš. Učenici se vrednuju prema bodovima u testu i onda se prosuđuju kao vrijedni pohvale ili pokude. Vrednujemo ih međusobnim uspoređivanjem, npr.: "Ti si dobar, ali on je bolji." Motivirajuća su sredstva nagrade i kazne.
Takve strukture naglašavaju kontrolu i zahtijevaju popuštanje, poslušnost i ponad svega red. Kako bi se osiguralo zadovoljenje tih zahtjeva, pažljivo se stvaraju politike, programi i očekivanja. Pretpostavka je da su djeca nepokorna, nepouzdana i nesposobna da se nauče samokontroli, samodisciplini i samokritici. Prisutan je strah da će bez politike izvana prema unutra, radi održavanja kontrole, nastati kaos i ništa se vrijedno neće naučiti. U takvom školskom modelu obrazovanja, prema Alfieju Kohnu, "problem je uvijek u djetetu koje ne radi što mu se kaže." Pri tome se prikladnost standardiziranih očekivanja za različite učenike obično ne razmatra.
Obrazovanje 'iznutra prema van'
Drugi način na koji možemo djecu poučavati je iznutra prema van. U toj filozofiji očekuje se da djeca budu aktivna i uključena. Vidi ih se kao pojedince s vlastitim crtama i atributima. Oni su ljudi koje treba upoznati, ljudi s kojima se treba ophoditi. Vidi ih se kao ljude koji postaju cjeloviti iznutra prema van, prema vlastitom vremenskom rasporedu. Očekivanja i metodologije se koliko je više moguće individualiziraju. Roditelji i učitelji postavljaju prikladne uvjete koji potiču razvijanje vještina i uspjeh u učenju. Poštovanje je osnovno načelo interakcije. Budući da način na koji gledamo i tretiramo dijete može biti samoispunjavajuće proročanstvo, kada se djetetove jake strane njeguju i poštuju, ono uči biti samopouzdana osoba s mnogo poštovanja. Motivacija za učenje dolazi od interesa, snaga i priznatih ciljeva te iz prikladnih izazova.
U tom kontekstu jako je važno djecu podučavati sukladno njihovom stilu učenja. Takav pristup potiče obrazovanje iznutra prema van. Najvažniji način održavanja djetetove prirodne znatiželje za učenjem je da mu pomognemo pronaći tko je ono stvarno – u čemu je dobro i što voli. Trebamo prestati obraćati pažnju na to što djeca ne mogu i početi naglašavati što mogu. Za to su prvenstveno odgovorni njihovi roditelji i učitelji.
Kod nas nas se još uvijek cijeni poslušnost
Djeca provedu pet dana u školi, a sedam dana tjedno kod kuće s roditeljima. Prema istraživanjima, jedan od najuvjerljivijih nalaza jest utjecaj i važnost uloge roditelja u obrazovanju djece. Stoga je bitno i roditelje educirati kako da pristupe djetetu, koristeći model stila učenja. Djeca čije su potrebe za učenjem zadovoljene, postaju samopouzdana, spremna za učenje i sposobna za samousmjeravanje.
Naš školski sustav je dotrajao, a vidimo da su reforme školskih sustava prisutne i u mnogim drugim državama. Današnji sustav obrazovanja osmišljen je u prvoj polovici 19. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva i industrijske revolucije, kada su potrebe obrazovanja bile drugačije. Danas su još uvijek škole organizirane kao tvornice iz vremena industrijskog procvata, po principu: ne razmišljaj, budi poslušan i radi.
Problem je u tomu što pokušavamo uploviti u budućnost oslanjajući se na ono što smo radili u prošlosti, te oslanjajući se na model obrazovanja "izvana prema unutra". Današnje doba je neizvjesno i nosi mnoštvo promjena za koje ne znamo kako ćemo se nositi s njima u budućnosti. Ono što nam treba je nova i svježe energija individualaca. Puštajući djeci da se razvijaju i izražavaju svoje unutarnje potencijale, radimo za njih i njihovo bolje sutra, bez da ih želimo oblikovati prema vlastitim zamislima i idejama.
Samopoštovanje i odgovornost
Prvi korak u razvijanju samopoštovanja bila bi svjesnost o sebi (samosvijest) tj. sposobnost da vidimo sebe kakvi doista jesmo, a ne samo onakvima kakvima bismo htjeli biti. Samopoštovanje je naša osobina procjene sebe i čine je samosvijest i samopouzdanje. Bitno je razumjeti te pojmove kako bismo razumjeli sebe.
Samosvijest predstavlja neku vrstu stabilnog unutarnjeg stupa. Razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu samim sobom, dok nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti, pretjerana samokritičnost i osjećaj krivnje. Samopouzdanje govori o našem uvjerenju o vlastitim sposobnostima: što nam ide dobro, u čemu smo vješti, a u čemu smo neuspješni.
Ako promatramo samopoštovanje u cijelosti, vidimo koliko je važno razvijati i samosvijest i samopouzdanje. Čovjek koji posjeduje zdravu samosvijest rijetko ima problema sa samopouzdanjem. Signali niskog samopoštovanja su sramežljivost, pretjerana povučenost, strah od bliskosti s drugima, strah od javnog nastupa ili autoriteta.
Razvijanjem samosvijesti razvijamo i poštovanje prema drugima što je na mnogo načina povezano s odgovornošću. Ako znamo preuzeti odgovornost za sebe, znamo preuzimati i odgovornost za odnose s drugima. Osobna odgovornost sastoji se od samosvijesti i zastupanja svojih stavova. Imati svijest o sebi, biti svjestan što mi (ne) treba, što (ne)volim, što hoću ili što neću te podrazumijeva da se znamo založiti za vlastite potrebe.
Kreativnost u učenju
Kreativnost je mentalni proces koji uključuje stvaranje novih ideja, pojmova, rješenja problema ili novih poveznica između postojećih ideja ili pojmova. S neurobiološkog stajališta neki autori pišu da je potrebna koaktivacija i komunikacija između regija mozga koje obično nisu čvrsto povezane. U centru Cjelovitost, korištenjem različitih metoda i tehnika učenja koje aktiviraju rad lijeve i desne polutke mozga, potičemo kreativnost u radu, na način da:
- Uspostavljamo namjeru i svrhu,
- Gradimo osnovne vještine,
- Ohrabrujemo sakupljanje određenog znanja,
- Stimuliramo i nagrađujemo znatiželju i istraživanje,
- Gradimo motivaciju (posebno intrinzičnu),
- Ohrabrujemo samopouzdanje i spremnost na preuzimanje rizika,
- Usredotočeni smo na usavršavanje vještina i samokompetitivan duh,
- Promičemo potporna uvjerenja o kreativnosti,
- Pružamo prilike na izbor i otkriće,
- Razvijamo samoupravljačke sposobnosti (metakognitivne vještine),
- Poučavamo tehnike i strategije koje potiču kreativne izvedbe,
- Pružamo osjećaj uravnoteženosti.
Što nedostaje u školama?
Ono što definitivno nedostaje u školama jest: kreativnosti, inovativnosti, kritičkog mišljenja, estetskog vrednovanja, inicijativnosti, poduzetnosti, odgovornosti, odnosa prema sebi, drugima i okolini te vladanja.
Također je bitno aktiviranje svih kanala primanja informacija od vizualnog, auditivnog i kinestetičkog/taktilnog kroz poučavanje. Zanemareni su predmeti poput likovnog, tehničkog (izrađivanje korisnih predmeta), domaćinstva, tjelesnog, kao i provođenja vremena u prirodi. Ono što nedostaje je praktična primjena tih znanja, kroz iskustveni rad i igru. Bitan je i razvoj psiho-socijanih vještina kroz rad s učenicima, koji bi im donio korist u svakodnevnom odnosu sa sobom i drugima te svijetom oko sebe.
Sve navedeno kroz ovaj tekst pregled je trendova koji pozivaju na buđenje i prilagodbu novom vremenu. Sažetak u četiri točke glasio bi:
- Praksa, a ne samo teorija – priprema za stvarni svijet
- Digitalizacija učenja – usvajanje novih tehnologija u učenju i poučavanju
- Inovativne metode i personalizacija podučavanja
- Multidisciplinarnost u radu
Ako želite svom djetetu omogućiti ovakav pristup učenju, čije će ga usvajanje osnažiti za školske i životne izazove te ih učiniti samomotiviranim pojedincima, javite se u centar Cjelovitost.
