Ako nismo zadovoljni stanjem u školi, imamo li izbora?

Prije nego iskustvo na Novom Zelandu potone u zaborav, imam potrebu napisati završni članak o školskom sustavu na drugom kraju svijeta.

Na Novom Zelandu sam proveo osam mjeseci, a zadnje članke posvetio sam toj temi s osvrtom na škole i školstvo. Ne znam koliko se može osjetiti kroz napisane riječi, ali bio sam oduševljen s onime što sam vidio. Kako se sin svakog dana vraćao veseo i radostan iz škole, moje oduševljenje je raslo.

Druga strana medalje

Iskazao sam interes za školski sustav i dogovorio sastanak s ravnateljem škole kako bi izmijenili iskustva i usporedili stanje kod njih i nas. Neugodno sam se iznenadio kad sam saznao drugu stranu medalje novozelandskog školskog sustava.

Novi Zeland je potpisao i provodi već više godina Global Educational Reform Movement ili skraćeno GERM. Sad, to mi nije ništa značilo, ali dvije stvari pojasnile su puno toga. Amerika i Engleska su zemlje gdje se provodi GERM sustav. Iz puno različitih izvora čuo sam o velikim nedostacima i destrukciji njihovog školskog sistema i nezdravog odrastanja djece.
Druga stvar, GERM sustav je prihvaćen političkim putem, struka se nije pitala.

Naravno, ovo su sve moja osobna promišljanja kao i iskustvo i razmišljanja jednog ravnatelja, ali prije nego donosite sud, dopustite nastavak priče.

Ravnatelju se nije svidio GERM školski sustav jer je bio u suprotnosti s njegovim poimanjem pedagoškog pristupa i rada s djecom, ali je poštovao zakon i provodio ga u školi. Nakon dvije godine provođenja GERM sustava, shvatio je kako razina znanja i zadovoljstva djece drastično opada u njegovoj i drugim školama. Ionako moralno pod velikim upitnikom što provodi nešto što ne bi trebao provoditi, pozvao je učitelje na sastanak i ponudio svoj mandat na raspolaganje. Rekao je kako želi njihovu podršku da promjeni rad u školi, jer više nije spreman slijepo provoditi GERM sustav. Dobio je podršku i nastavio rad.

Kreativni pristup

U školi su minimalno vremena provodili kako bi zadovoljili sustav i poslovali u granicama legalnosti, a ostalo vrijeme usmjerili su za dobrobit djece. Nakon par godina škola je prepoznata i stekla je odličnu reputaciju. Djeca uz puno igre i kreativnosti napreduju i dobivaju odlične temelje za dalje. Potiče se dramsko izražavanje, likovni, sport, glazba, dok to u drugim školama opada. Radi se na socijalizaciji i emocionalnoj inteligenciji.

Zanimljivo je bilo što je upravo u tom trenutku dok smo razgovarali bila velika medijska hajka na nastavnike jer rade loš posao u školama. Nije to stvar nastavnika, kaže ravnatelj, već politike koju provode. Ravnatelji i učitelji iz straha provode sustav koji ne daje nikome dobro. Provodeći takav oblik nastave, automatski djeca imaju slabije rezultate. Radi slabijih rezultata, učestalije su im nadzorne kontrole u školama i to stvara dodatni pritisak koji pada na pleća nastavnika i učenika. 

Previše slobode?

Sve više ravnatelja i pedagoga dolazi u posjet u njegovu školu kako bi vidjeli što je uzrok njihovom uspjehu. Često su iznenađeni i govore kako im nedostaje stisak čvrste ruke i kako su djeca previše slobodna. Kako imaju previše slobode i kako se igraju. Ne slažu se svi sa mojim radom, kaže ravnatelj, i u mojoj školi ima onih koji škrguću zubima i kojima je to protivno njihovom poimanju kako bi trebalo biti u školi. Ali rezultati su na mojoj strani. Djeca  uspijevaju u životu. Zadovoljno i osnaženo dijete je ono na što smo usmjereni. 

Bilo je odlično razgovarati s ravnateljem koji je toliko usmjeren za dobrobit djece i koji razumije kako stvari funkcioniraju. Npr. ukoliko djeca ne vole neki predmet, npr. matematiku, to nije do matematike nego do načina na koji se ona predaje. Ravnatelj i svi zaposlenici učestalo pohađaju dodatne edukacije i razvijaju se u profesionalnom smislu.

S druge strane razgovor me rastužio, jer mi je žao da i na Novom Zelandu politika kroji igru, a ne struka. I kada sam čuo o medijskom linču na ravnatelje koji su javno progovorili o nefunkcionalnosti sustava, to nije me ostavilo mirnim. Oni koji su javno progovorili, bili su ismijani, uništeni i uskoro zaboravljeni. Ništa drugačije nego što je kod nas.

Reforma u Hrvatskoj

Pri kraju pisanju ovog članka razgovarao sam s pedagoginjom, vezano za školsku reformu koja se radi kod nas. Rekla je kako je njezin otac sudjelovao u prijašnjim reformama. Pozvali su ga i na ovu zadnju, ali se oglušio i rekao kako nema smisla. Zašto? Zato što su svaki puta došli do zaključka i prijedloga što napraviti. Usporedili su uspješne zemlje, vidjeli što valja i iskreirali sustav prilagođen našem podneblju. Ali nikada nije bilo dovoljno želje i motiva za provedbom. 

Glavni razlog je novac. Tako kaže pedagogica. Tako su rekli njenom ocu. Ja mislim da nije novac problem – već volja. Političke stranke ne gledaju dugoročno što je dobro za zemlju, već što je dobro za njih. Zašto bi ulagali u sustav koji će tek u nekoj budućnosti početi davati rezultate. Njima je interesantno kako dobiti izbore, održati se na vlasti i nakon nekog vremena kada su pali, ponovo se vratiti na vlast.

Naš izbor

A evo nam izbora. A koji je nama izbor? Možemo kukati, jadikovati i upirati prstom u druge.

Možemo također preuzeti odgovornost za vlastite živote i živjeti punim plućima u skladu s našom prirodom. Možemo biti promjena koju želimo vidjeti. Možemo raditi na nama samima i kao takvi utjecati na našu obitelj, prijatelje, poznanike.
O čemu se god radilo - čovjek je taj koji čini razliku.
Budite ta razlika.
Živjeli.