'Otac i majka koje dijete nije nikad vidjelo s knjigom u ruci uzalud će srednjoškolca grditi da premalo čita - kao što i prodike djeci protiv pušenja ne treba držati s cigaretom u ruci', rekao nam je Boris Beck povodom Međunarodnog dana materinskog jezika.
Međunarodni dan materinskog jezika održava se svake godine 21. veljače. Cilj ovoga dana unaprjeđivanje je očuvanje, učenje i razvoj materinjeg jezika, a kako bismo i mi sudjelovali odlučili smo se na razgovor s doc. dr. sc. Borisom Beckom, kroatistom, dugogodišnjim publicistom i književnikom, koji je 2012. doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
On navodi kako je "učenje jezika jedinstvena ljudska sposobnost, i po njoj se razlikujemo od životinja. Međutim, dana nam je da u pravilu naučimo samo jedan jezik kao svoj, i to u najranijem djetinjstvu, prije polaska u školu. Budući da djeca tada uče jezik unutar doma, nazivamo ga materinjim, iako djeca u jezično miješanim sredinama mogu rano usvojiti i koji drugi jezik pa biti, na primjer, bilingvalna."
Razlika između materinskog i standardnog jezika
"Po logici stvari očito je da će svatko od nas kao materinji jezik usvojiti nešto drugo, neku jedinstvenu kombinaciju govora naših roditelja, naše obitelji, našeg sela ili grada, naše županije i regije. Potom ćemo slušati i učiti i govore naših susjeda i prijatelja, drugih učenika i studenata, kolega na poslu, supružnika i na kraju vlastite djece. Kroz život ćemo se susretati najprije s raznim slengovima mladih, a potom s profesionalnim žargonima liječnika, mehaničara, frizera, vodoinstalatera i svih mogućih profesija s kojima ćemo imati kontakt. Sve to također čini naš materinji jezik – hrvatski – i očituje se kao žamor brojnih različitih govora. No, da bismo se lakše razumjeli, postoji standardni jezik koji također učimo od djetinjstva: on je na televiziji, u slikovnicama, na internetu, u vrtiću. Mogli bismo reći da je standardni jezik još jedan dijalekt našeg materinjeg jezika, samo je umjetan", zaključio je Beck.
Uzevši prethodno u obzir, zanimalo nas je koja je zapravo uloga roditelja kada je u pitanu materinski jezik i zašto je bitno razvijati ljubav prema njemu kod svoje djece, na što je naš sugovornik odgovorio kako "istraživanja pokazuju da djeca koja čitaju dolaze iz obitelji gdje se čitalo."
Dakle, "djeca koja su odrasla u kućama gdje je bilo polica s knjigama, čitat će više od djece čiji su roditelji na zidu imali samo plazma televizore. Otac i majka koje dijete nije nikad vidjelo s knjigom u ruci uzalud će srednjoškolca grditi da premalo čita – kao što i prodike djeci protiv pušenja ne treba držati s cigaretom u ruci. Mladi koji više čitaju znaju više riječi, raznolikije oblikuju rečenice, poznaju razne oblike mišljenja i argumentiranja, a ljude koji se bolje izražavaju uvijek doživljavamo kao kulturnije, inteligentnije i ugodnije te je to važno neovisno o izabranoj profesiji. Međutim, dokazano je da učenici koji više čitaju postižu bolje rezultate i u prirodoznanstvenim predmetima, a ne samo društvenim i humanističkim", zaključio je naš sugovornik.
Bogatstvo različitih dijalekata
Ja sam osobno dijete dva Zagorca, pa sam Becka kao svog sugovornika upitala o važnosti očuvanja različitih dijalekata, jer se u mojoj kući redovito pričalo kako vrstom standardnoga jezika, tako i kajkavskim dijalektom, posebice kada su u pitanju telefonski razgovori s rodbinom kada bi majka samo odjednom kao zaboravila način na koji pričamo "kod kuće u Moslavini" i prebacila se na kajkavski koristeći izraze i rečenice poput - cirkva, palnica, kmica i slične, na što je on rekao da "riječi konstantno odlaze u zaborav, a na njihovo mjesto dolaze nove - i zbog toga je važno očuvati bogatstvo različitih dijalekata koji utječu na materinski jezik. "
Beck navodi i kako je "važno napomenuti da su Hrvati vrlo ponosni na svoje regionalne govore, da ih rado koriste i da zapravo ne vjeruju u standardni jezik. Tome treba dodati i hrvatsku specifičnost da standard kod mnogih govornika, iz raznih razloga, ne uživa ugled."
Navodi i da "izraz materinski jezik može zavarati jer djeca mogu govoriti različito od roditelja, odnosno materinski jezik može im biti različit od majčina materinjeg jezika", a navodi i osobni primjer - "Mojoj baki po majčinoj strani, na primjer, njemački je bio materinji jezik, ali moja majka se rodila u Hrvatskoj i odrasla je tako da joj je hrvatski bio prvi jezik. Takva shema vrijedi i unutar jezika, za ljude koji se dosele u velike gradove. Djeca, naime, tipično govore onako kako govore druga djeca, a ne onako kako govore njihovi roditelji – odnosno, doma s njima govore na jedan način, a u školi i društvu na drugi."
Jezik i tehnologija
Nadalje, zbog utjecaja Interneta, društvenih mreža i mobilnih aplikacija te korištenja stranih jezika zanimalo nas je i smatra li naš sugovornik da osoba koja ne savlada materinji jezik ima problema s učenjem drugog jezika ili s učenjem općenito?
"Nemamo svi jednake jezične sposobnosti, kao što nemamo ni druge sposobnosti jednako. Neki ljudi brže i lakše uče strane jezike, ili su barem u učenje spremni uložiti veći trud. U tome postoji i psihološki faktor jer netko odmah u stranoj zemlji počne komunicirati, makar i rukama i nogama, a drugi povučeno stoje po strani. U školi također netko ima bolje ocjene iz hrvatskog, a netko bolje iz matematike ili likovnog. Netko će bolje ovladati standardnim jezikom i koristiti ga više, a drugi ga neće koristiti ni kada bi bilo nužno – često, na primjer, vidimo sportaše ili političare na državnoj razini kako daju izjave na svojem zavičajnom govoru", rekao je Beck i nastavio kako "ono što bi se moglo ocijeniti kao znak vremena, a došlo je s pametnim telefonima, jest da djeca i mladi puno manje čitaju. Na internetu je sve brzo i kratko, poruke su još brže i kraće, pa čitanje knjiga postaje zamorno i monotono. Pažnja je zbog mobitela rastrgana i zbilja dolazi vrijeme, a možda je već i došlo, da će mladima postati nemoguće pročitati knjigu od 300 stranica. Da se razumijemo, neće svi izgubiti mogućnost udubljivanja u dugačke i zahtjevne tekstove, ali bit će ih sve manje."
Također, zbog Interneta te video igrica sve je češće korištenje engleskih izraza. "Jedini svjetski jezik trenutno je engleski, s tim da treba razlikovati međunarodni engleski, koji služi mnogima za sporazumijevanje kao drugi jezik, od engleskog kakav govore izvorni govornici. Taj međunarodni engleski puno je jednostavniji i već ima neka svoja vlastita pravila, s kojima se Englezi, Amerikanci ili Australci sve teže nose. Takav jezik nipošto neće istisnuti hrvatski, ali će nam iz njega doći mnoštvo pomodnih riječi – koje će, kad moda prođe, s tom modom i otići, a zamijenit će ih druge. Dio smo svijeta i bilo bi čudno da se to ne odrazi i u jeziku", zaključio je Beck.
