Mia Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba donosi najčešće mitove i zablude o seksualnom zlostavljanju djece te objašnjenje o tome kako se doista osjećaju žrtve
1. MIT: Seksualno zlostavljanje djece vrlo je rijetko ili se ne događa
Seksualno je zlostavljano svako peto dijete, kako u svijetu i Europi, tako i u Hrvatskoj. Mnogi imaju pogrešnu percepciju o prevalenciji seksualnog zlostavljanja djece iz nekoliko razloga. Prije svega tema je vrlo teška, izaziva otpor i gađenje, nevjericu i potrebu da okrenemo glavu u drugom smjeru. Nadalje, želimo vjerovati u pravedan svijet, želimo vjerovati da smo mi i naši najbliži, a posebno naša djeca i mladi, sigurni i zaštićeni. Konačno, djeca i odrasli koji su pretrpjeli ili trpe seksualno zlostavljanje o tome rijetko govore, ta trauma nije tema koja iskrsne na popodnevnoj kavi s društvom, stoga mnogi ljudi smatraju da ne poznaju nikoga tko je seksualno zlostavljan. Statistika kaže da poznajete barem pet do deset žrtava.
2. MIT: Ako nije došlo do penetracije, ne radi se o seksualnom zlostavljanju
Seksualno zlostavljanje uključuje razne oblike, a penetracija spolovilom ili predmetom u vaginu ili anus samo je jedan od njih. U seksualno zlostavljanje spada i izlaganje djeteta pornografskom (seksualnom) sadržaju, masturbiranje i drugačije seksualno podraživanje djeteta, traženje djeteta da masturbira (sebe, drugo dijete ili odraslu osobu), poticanje djece na seksualne aktivnosti međusobno ili s odraslom osobom, traženje djeteta da dodiruje ili liže spolovilo drugog djeteta ili odrasle osobe i slično. Bez obzira na oblik i način, radi se o seksualnom zlostavljanju.
Što sve spada u zlostavljanje djece?
3. MIT: Počinitelji seksualnog zlostavljanja djece uvijek koriste tjelesnu prisilu
Počinitelji seksualnog zlostavljanja djece zapravo u većini slučajeva ne koriste tjelesnu prisilu, nego druge metode poput namamljivanja djeteta, zadobivanja njegove ljubavi i odanosti, uvjeravaju dijete da je to što čine normalno, da je to znak ljubavi, da je njihov odnos poseban i jedinstven, da će se nešto loše dogoditi počinitelju, djetetu i/ili obitelji ako se nekome povjere ili na drugi način odbiju sudjelovati, da će tako izdati povjerenje, da će povrijediti počinitelja, znaju prijetiti djeci, zastrašivati ih, posramljivati ih i predstavljati cijeli proces kao odgovornost djeteta.
4. MIT: Počinitelji seksualnog zlostavljanja uvijek su muškarci
Iako su muškarci značajno češće počinitelji, i žene mogu seksualno zlostavljati. Žene češće zlostavljaju dječake i mladiće nego djevojčice.
5. MIT: Dječaci i mladići nisu žrtve seksualnog zlostavljanja
Svaki šesti dječak ima iskustvo seksualnog zlostavljanja. Iako se djevojčicama događa češće (svaka četvrta djevojčica), zabluda je da dječaci i mladići nikad nisu žrtve. Zbog rodno uvjetovane uloge koja ne podržava ulogu žrtve, zbog straha od (vrlo pogrešne) stigme homoseksualnosti i srama zbog ponekad vidljivog tjelesnog uzbuđenja, dječaci i mladići rjeđe se i teže povjeravaju o zlostavljanju od djevojčica. Posebno ih obeshrabruju komentari koji ukazuju na to da su trebali uživati u odnosima sa starijom ženom, da je to san svakog dječaka - fantazija je jedno, a realnost drugo.
6. MIT: Ako je dijete ili mlada osoba doživjela seksualno uzbuđenje, ne radi se o zlostavljanju
Tjelesno uzbuđenje ni na koji način ne mora biti povezano s emocionalnim željama, potrebama, zrelim pristankom i tako dalje. Posebno kod dječaka i mladića, kod kojih su znakovi spolnog uzbuđenja i orgazma jasnije vidljivi nego kod djevojčica i djevojaka, ovaj mit izaziva jako dubok sram i krivnju.
7. MIT: Počinitelji seksualnog zlostavljanja uglavnom su nepoznate osobe
Iako je prirodna ljudska potreba zamišljati počinitelje kao „one tamo druge“ ljude, a ne nekoga iz naše okoline, istina je drugačija. U do 80% slučajeva seksualnog zlostavljanja djeteta počinitelj je osoba poznata i bliska djetetu, poput oca, očuha, djeda, ujaka, strica, trenera, nastavnika, svećenika - dakle neka figura autoriteta koja, ako nije član obitelji, uglavnom bude povezana s članovima obitelji i zadobije njihovo povjerenje. Kod mladih to znaju biti na početku nepoznate osobe, no prije samog čina seksualnog zlostavljanja, oni se mladima približe i stvore dojam posebnosti njihovog odnosa, zatim počinju imati zahtjeve, skloni su emocionalnim i konkretnim ucjenama (npr. da će poslati golišave fotografije roditeljima djevojke ako ih ne pošalje još). Zato nije neobično da žrtva i počinitelj imaju zajedničke fotografije, da provode vrijeme zajedno i izvan konteksta zlostavljanja, što mnogi tumače znakom da nema seksualnog zlostavljanja.
8. MIT: Da žrtva zaista to nije željela, rekla bi NE i ne bi skrivala zlostavljanje
Dinamika moći odnosa žrtve i počinitelja vrlo je kompleksna, posebno ako je počinitelj roditelj ili kasnije partner, kada je osoba koja bi ujedno trebala najviše voljeti i brinuti o nama, ujedno i osoba koja nam nanosi bol, a ne želimo ju povrijediti. Za vrijeme seksualnog zlostavljanja dijete ili mlada osoba mogu se osjećati obeshrabreno reći NE, počinitelj ih zato može na neki način kazniti, posramiti ili se ponašati kao da je on povrijeđen.
Također može doći do disocijativnih obrana ili „freeze“ reakcije na stres pa da primjerice za vrijeme trajanja spolnog zlostavljanja, osoba nije u objektivnoj mogućnosti povezati se sa svojim emocijama i željama te ih iskomunicirati na van.
Prosječno vrijeme od početka zlostavljanja do razotkrivanja je 10 do 16 godina. Djeca šute ne jer nije istina, ne jer su to sama željela, nego jer se osjećaju posramljeno i krivo, strah ih je da im se neće vjerovati, da će razoriti obitelj, da će ih društvo obilježiti i tako dalje.
Kako odgojiti djevojčicu koja će znati cijeniti sebe
9. MIT: Žrtva seksualnog zlostavljanja mora biti barem djelomično kriva
Kada okrivljujemo žrtvu, imamo osjećaj da štitimo sebe. Od čega? Od realnosti da se seksualno zlostavljanje može dogoditi bilo kome i ne mora se dogoditi nikome. Bez obzira na okolnosti, za počinjeno nasilje uvijek je i bez iznimke kriv isključivo počinitelj nasilja. U krajnjem slučaju možemo govoriti o ponašanjima i aktivnostima žrtve koja predstavljaju situaciju nižeg ili višeg rizika za viktimizaciju, primjerice statistički je manja šansa da se dogodi seksualno nasilja dok žrtva spava u sobi sa sestrom u zaključanoj kući, nego dok odlazi na susret s bivšim dečkom koji je i ranije znao biti nasilan prema njoj. Međutim, bismo li ikada rekli da je netko sam kriv što ga je udario auto u punoj brzini na pješačkom prijelazu jer mu se to ne bi dogodilo da živi u nekom selu u kojem uopće nema automobila?
10. MIT: Od seksualnog zlostavljanja se nikad ne može oporaviti, žrtva se može samo truditi zaboraviti
Moguće je da žrtva uz podršku bližnjih, stručnjaka i društva u cjelini, uz jasnu poruku da joj se vjeruje i da će počinitelj biti kažnjen, živi sretan, zdrav i ispunjen život, vrati osjećaj sigurnosti i osobne vrijednosti. Ako izostaju ovi bitni elementi oporavka, žrtve mogu imati vrlo ozbiljne i dugoročne posljedice. Cilj tretmana nije da se trauma zaboravi, nego da se osmisli i uklopi u svoje životno iskustvo.
