Djeca i tinejdžeri rijetko će sami priznati da su pod stresom. Ne žele razočarati roditelje, pa šute... sve dok im ne postane previše.
U svijetu u kojem roditelji sve češće sastavljaju dječje životopise već od vrtića, sport, jezici, gluma, glazba, lako je upasti u zamku pretjerivanja. Naravno, sve to radimo s najboljim namjerama: želimo svojoj djeci osigurati uspjeh, prilike i ako ćemo iskreno, možda malo i prava za hvalisanje. No ponekad, u toj utrci, zaboravimo da djeca trebaju i odmor.
Djeca i tinejdžeri rijetko će sami priznati da su pod stresom. Ne žele razočarati roditelje, pa šute... sve dok im ne postane previše. Zato su psihologinje Lisa Damour i Michele Borba podijelile znakove koji roditeljima mogu pomoći da prepoznaju kad treba pritisnuti pauzu.
1. Izbjegavanje i odgađanje
Ako dijete stalno „zaboravlja” opremu za trening, žali se na bolove u trbuhu ili jednostavno postaje jako sporo, možda nije lijeno, možda je preopterećeno.
„Pitaj se: zašto dijete uopće ide na tu aktivnost? Ako je odgovor 'zato što ja to želim', a ne zato što je i djetetu stalo, vrijeme je da preispitaŠ prioritete,” objašnjava dr. sc. Lisa Damour, autorica bestselera Under Pressure.
2. Nema snage za oporavak
Nakon škole trening, pa domaća zadaća, pa tuširanje i u krevet. I tako dan za danom. Neka djeca mogu izdržati takav ritam, ali druga jednostavno ne mogu.
„Kada je stres visok, opadaju energija, fokus i san,” objašnjava edukacijska psihologinja Michele Borba. Djeca trebaju između 9 i 11 sati sna, ali i dodatno vrijeme za opuštanje ono koje nije strukturirano. Damour upozorava da roditelji često pogriješe kada svoje dijete uspoređuju s drugima: „Nije poanta da dijete stalno radi nešto zahtjevno. Poanta je da ima dovoljno vremena za oporavak, a to izgleda različito za svako dijete.”
3. Mogu, ali ih nije briga
Ako dijete obavlja aktivnosti, ali bez motivacije ili želje za napretkom to je znak za uzbunu. „Kada dijete istinski uživa u nečemu, postaje uporno i napreduje. No ako samo odrađuje, možda je vrijeme da se zapitate ima li ta aktivnost još uvijek smisla,” kaže Borba. Ako dijete nije frustrirano zbog poteškoća, već jednostavno ne mari to je trenutak za razgovor. Možda mu je aktivnost dosadila, ili je samo umorno. U svakom slučaju, prisila najčešće ne pomaže.
4. Ti brineš više od njih
Ako te loša ocjena više potrese nego tvoje dijete, vjerojatno imaš različite prioritete. „Prečesto se fokusiramo na ono što djeca ne znaju, umjesto da gradimo na onome u čemu su dobra,” kaže Borba.
Kada roditelji paniče oko školskog uspjeha, a djeca ne pokazuju brigu, dolazi do raskoraka. Tada pritisak može samo pogoršati situaciju. Damour predlaže otvoren razgovor: „Umjesto forsiranja, pitajte dijete kako se ono osjeća i što bi mu pomoglo.”
5. Nema više zadovoljstva
Izvanškolske aktivnosti trebale bi biti prilika za razvoj, ali i za radost. Ako se dijete više ne raduje treningu, glazbenoj školi ili dramskoj grupi, možda je vrijeme za pauzu.
„Ponašanje je najbolji pokazatelj,” tvrdi Borba. „Ako dijete djeluje ravnodušno ili nezainteresirano, poslušajte što vam zapravo govori – i bez riječi.” Naravno, ne trebaju voljeti svaki trenutak svake aktivnosti. Ali većinu vremena bi trebali osjećati ponos i osjećaj rasta.
U svijetu u kojem se stalno traži više i bolje, lako je zaboraviti da djeca nisu male odrasle osobe. Trebaju vrijeme za igru, maštanje, dosadu i odmor. I to nije znak lijenosti, to je nužno za njihov razvoj.
