Empatija je važna osobina koju želimo vidjeti kod naše djece. No, ona nije urođena, nego se itekako može naučiti, odnosno vježbati. Važnu ulogu igraju i roditelji, naravno.
Dok su mala, djeca su često egocentrična, ali to je dio rasta i razvoja. Kako odrastaju, djeca moraju usvojiti i svijest o drugima, odnosno shvatiti da nisu oni sami u središtu njihova svijeta. Važan dio toga je učenje empatije, koja osobi pomaže izgraditi vezu s drugima i svijetom oko nas. Roditelji tu igraju važnu ulogu i mogu pomoći djeci da postanu empatični, što bi svakom trebalo biti važno.
Inače, empatija je sposobnost uočavanja i razumijevanja tuđih emocija, a omogućuje nam da sagledamo stvari iz perspektive drugih ljudi, te nam može pomoći u izgradnji odnosa i rješavanju sukoba. Kako bismo djeci usadili tu osobinu, možemo pripaziti na način kako razgovaramo s njima. Male stvari čine razliku, pa tako mogu i rečenice kojima im se obraćamo.
Evo koje rečenice možeš koristiti kako bi se kod djeteta razvila empatija.
„Kako se osjećaš?“
Najvažnija stvar na samom početku je govoriti o osjećajima. Kod onih najmanjih, djece od 2 do 4 godine, to je razgovor o četiri emocije: sreća, tuga, ljutnja i strah. Važno je da znaju prepoznati kako ti osjećaji izgledaju, a pomaže i ako ih pokušaju glumiti.
Nešto stariju djecu možeš pitati „Kako se osjećaš?“, a nakon tog neka se pogledaju u ogledalo i imenuju svoje emocije.
„Što misliš kako su se osjećali kad se to dogodilo?“
Nakon što dijete razumije riječi za emocije i kako se osjeća, pokušaj okrenuti pitanje iz druge perspektive, da saznaš što misli kako se drugi ljudi osjećaju. Tako uče shvaćanje perspektive, što je bitan dio empatije. Na ovaj način djecu se može potaknuti da razmotre emocije druge osobe, kao i da razviju naviku uočavanja emocija na drugima.
„Što možeš učiniti da im pomogneš da se osjećaju bolje?“
Ovim pitanjem dajemo do znanja djetetu da empatija nije samo osjećaj, nego da možemo i nešto učiniti. Tako ih učimo razmišljati o rješenjima problema i pokazujemo im koliko je važno podržati druge. Ovako im ne dajemo upute što napraviti, nego im dajemo priliku da sami shvate.
„Čini se da je XY imao/la težak dan. Što misliš, što im je trebalo?“
I ovo je način na koji djeca uče sami rješavati probleme i shvatiti tuđu perspektivu. Učimo ih da se usredotoče na tuđe potrebe i da razumiju zašto se netko ponašao kako se ponašao.
„Vidim da si uzrujan(a). Možemo razgovarati o tome.“
Ovako djetetu dajemo do znanja da je u redu izraziti svoje osjećaje i razgovarati o njima. Tako će ujedno naučiti prepoznati i opisati svoje osjećaje. Isto tako, dajemo im do znanja da su njihovi osjećaji važni i da zaslužuju pažnju. Kad vide da mi priznajemo njihove osjećaje, lakše će isto primijeniti na drugima.
„Možeš li se sjetiti kada ste se i ti tako osjećao/la?“
Ovako pomažemo djeci pojasniti vezu između njihovih iskustava i onog kako se drugi možda osjećaju. Djetetu to može biti lakše razumjeti tuđe emocije misleći na nešto slično što su doživjeli i kako su se tijekom toga osjećali.
„U redu je biti ljut/tužan zbog toga.“
Ova rečenica također normalizira djetetove osjećaje i pomaže im da shvate da se ne moraju skrivati ili sramiti svojih emocija. Isto tako im dajemo do znanja da ne moraju potiskivati svoje osjećaje, nego je zdravije osjećati ih i obraditi.
