Dijagnosticiranje ADHD-a je složeno kao i genetika koja stoji iza njega
Neurorazvojni poremećaji obuhvaćaju širok spektar stanja koja utječu na razvoj mozga u ranoj dobi. Među njima su najpoznatiji poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD), poremećaji iz spektra autizma i teškoće u učenju poput disleksije.
Ova stanja obično postaju vidljivija kako dijete raste jer se sve jasnije uočavaju kašnjenja u razvoju vještina koje bi prema dobi već trebalo imati.
Najčešći poremećaj: ADHD
ADHD je najčešći neurorazvojni poremećaj, procjenjuje se da pogađa oko 8–10 % djece i 2–5 % odraslih. Utječe na djetetovu učinkovitost u obavljanju svakodnevnih zadataka (npr. lako odvraćanje pažnje, zaboravljanje stvari, teškoće s fokusom), ali i na ponašanje u širem smislu. Djeca s ADHD-om mogu imati problema s učenjem, održavanjem prijateljstava, a ako se stanje ne prepozna na vrijeme, povećava se rizik od anksioznosti, depresije i niskog samopouzdanja.
Kako se ADHD dijagnosticira?
Ne postoji jednostavan test ni konkretan uzrok poput jedne genetske promjene ili promjene u mozgu koji bi potvrdili ADHD.
Dijagnoza se temelji na ispunjavanju određenih kriterija, najmanje šest simptoma nepažnje i/ili hiperaktivnosti-impulzivnosti koji traju najmanje šest mjeseci (kod odraslih pet).
Simptomi uključuju:
- teškoće s koncentracijom i dovršavanjem zadataka
- stalno vrpoljenje, trčkaranje, pričanje bez prestanka
- impulzivno ponašanje, prekidanje drugih, teškoće s čekanjem na red
Važno je naglasiti da nisu sva djeca s ADHD-om hiperaktivna neki imaju tzv. nepažljivi tip, kod kojeg dominira poteškoća u održavanju pažnje. Oni koji zadovoljavaju kriterije za oba tipa imaju kombinirani oblik ADHD-a.
Koliko je dijagnoza pouzdana?
Jedan od izazova u dijagnostici ADHD-a jest činjenica da mnogi simptomi mogu biti prisutni i kod drugih stanja, primjerice, problemi s koncentracijom mogu biti znak depresije. Zato se ne oslanja samo na popis simptoma, već se procjenjuje koliko ti simptomi utječu na svakodnevno funkcioniranje. Ključno pitanje je: Ometa li ADHD dijete u svakodnevnim aktivnostima?
Utjecaj se razlikuje, netko može imati problema u školi, ali briljirati u kreativnim ili dinamičnim zanimanjima. Također, simptomi se mogu mijenjati tijekom života, netko možda trenutačno ne ispunjava sve kriterije, ali i dalje može imati značajne teškoće.
ADHD i razlike među spolovima
Dječaci u dobi od 4 do 11 godina i do četiri puta češće dobivaju dijagnozu ADHD-a nego djevojčice. To se dijelom pripisuje činjenici da su kriteriji dijagnostike učinkovitiji u prepoznavanju hiperaktivnog ponašanja, koje je češće kod dječaka.
Djevojčice pak češće pokušavaju prikriti teškoće i imaju tzv. „unutarnje simptome“ poput tjeskobe i depresije. Stoga je dijagnoza kod njih često zakašnjela. Ipak, razlika se smanjuje s godinama među mladim odraslim osobama žene čine oko 38 % novodijagnosticiranih slučajeva ADHD-a.
Genetika i ADHD
ADHD ima snažnu genetsku osnovu, nasljednost se procjenjuje na 70–80 %. Što je osoba genetski sličnija nekome tko ima ADHD, veće su šanse da i sama ima simptome.
Međutim, ADHD nije uzrokovan jednom specifičnom genetskom mutacijom, već je riječ o tisućama malih varijacija tzv. poligenski poremećaj. Svaka genetska promjena doprinosi vrlo malim dijelom ukupnom izražavanju simptoma.
Ima li okolina utjecaja?
Okruženje također igra važnu ulogu. Podrška obitelji može značajno ublažiti simptome ADHD-a, roditelji često instinktivno prilagođavaju svoje ponašanje potrebama djeteta.
No, ako i jedan od roditelja ima ADHD, to može utjecati na dinamiku obitelji i otežati razlikovanje što je genetski, a što rezultat odgoja. Također, pokazalo se da su djeca koja su mlađa u odnosu na svoje školske kolege češće dijagnosticirana što upućuje na to da i kontekst (primjerice, škola) može igrati ulogu.
