Roditelji Zanimljivosti 1022 prikaza 30. rujna 2014.

Problemi u odgoju posvojenog djeteta

dječak viče ljutnja
Foto: Thinkstock
klokanica postala miss7mama.24sata.hr

Posvojeno dijete kao da iznutra vrišti: Gdje ste bili do sada? Zašto me ranije niste našli i odveli me daleko od nebrige, nepažnje, nemara i ne-ljubavi za mene? Zašto su okolnosti oko mene bile takve da se moram sada privikavati na vas i prihvaćati vašu ljubav?

Čini vam se da ste dostigli svoj cilj: posvojili ste dijete i time jednom ljudskom biću omogućili dom, mjesto u vašem srcu, doživotnu obitelj… Što očekujete? Osjećaj smislenosti i svrhovitosti, posebno osjećaj da ste učinili veliko djelo samim činom usvojenja (i za sebe i za posvojeno dijete) prelijeva se vašim bićem i želite izgrađivati odnos sa posvojenim djetetom.

Ne znate ni sami kako početi, ali počinjete kako znate i umijete: od kuhanja jela koje dijete voli, do kupovanja odjeće vašem djetetu i svega drugog što djetetu nedostaje ili bi mu moglo nedostajati.

Dijete, osobito starije posvojeno dijete, se u svemu tome ne snalazi. Primjećujete da ne iskazuje zahvalnost tako lako, da mu se dodiri nježnosti ne sviđaju baš jako, ili ne sviđaju uopće, da se povlači u sebe, povremeno je jako razdražljivo…

Zbunjeni ste - ne bi li trebalo biti zahvalno barem malo više? Zašto na nježne upite odgovara kao da mu idete na živce? Zašto ponekad reagira tako histerično prema vama? Ponekad i prema drugima? Zašto uporno odbija vašu ruku podrške i izgleda kao da je ljuto na cijeli svijet

Bunt u pubertetu

Možda je do sada sve bilo u redu, ali eto, stiže pubertet i vaše dijete se stubokom promijenilo. Od dragog i milog djeteta postalo je buntovnik i pokazuje otpor prema svemu što dolazi s vaše strane. Čini vam se da je sa svima pristojnije nego s vama. Što sada? Ili možda buntovništvo iskazuje prema svima u svojoj blizini?

Što sada? Što sada? - zvoni vam u glavi. Iskušali ste mnoge tehnike - kazne, nagrade, dosljednost, pokušaje, manji džeparac, zabranjivanje tv-a ili računalnih igrica, preskakanje gledanja omiljenih serija, ali čini se kao da ništa ne pomaže. Vaše dijete je sve dalje od vas, a vi ne znate kako do njega.

Kako se osjeća posvojeno dijete?

Zaista, što sada? Prije svega, prisjetite se da  vaše dijete nije imalo adekvatnu skrb kada mu je bila potrebna i da mu je s time narušeno povjerenje prema odraslim osobama. S osjećajem nepovjerenja u sebi vaše dijete teško prihvaća nježnost i brigu osoba oko sebe, ima potrebu otkloniti to od sebe iako mu baš to tako snažno treba. 

Zašto? Zato što to nije primilo kada mu je to bilo potrebno, zato što nosi ljutnju i otpor prema svima koji su to imali, pa čak i prema onima koji mu to daju sada – sada kada je 'prekasno' jer je već osjetilo u svom životu deficit pažnje, ljubavi, topline, mira, sada kada je već dobrano osjetilo bol i samoću i ostavljenost.

Vaše dijete kao da iznutra vrišti: Gdje ste bili do sada? Zašto me ranije niste našli i odveli me daleko od nebrige, nepažnje, nemara i ne-ljubavi za mene? 

Ili možda: Zašto su okolnosti oko mene bile takve da se moram sada privikavati na tebe i prihvaćati tvoju ljubav? Zašto ne mogu biti uz svoje roditelje i primati od njih ljubav od koje raste svako dijete? 

Ili možda: Zašto nisam rastao u domu u kojem sam se rodio i zašto me ne odgajaju moja biološka majka i otac

Kako pomoći i djetetu i sebi?

Kako vi možete reagirati? Prije svega, važno je da imate grupu podrške sastavljene od osoba koje su također roditelji posvojene djece. Zajedno je sve lakše. Čut ćete druga iskustva. Osjetit ćete da niste sami. To je veliko olakšanje. Grupa podrške je također besplatna, a jednoj od takvih grupa možete se pridružiti u Udruzi za kreativni i socijalni rad u Lopatinečkoj 17 u Zagrebu, četvrtkom od 18 do 19.30 sati.

Možete koristiti pomoć psihoterapeuta u individualnom savjetovanju. Psihoterapeut će vam pomoći da s posvojenim djetetom razvijate sve veću privrženost i bliskost. Pomoć psihoterapeuta je za roditelje posvojene djece besplatna, a također ju možete dobiti u Udruzi za kreativni i socijalni rad.

Možete sami pokušati razviti zajedničke male rituale između vas i vašeg djeteta: promotrite u čemu vaše dijete uživa i pridružite mu se u tome. Za manju djecu je to obično maženje, valjanje na podu, škakljanje, čitanje priča, zajedničko gledanje crtića, uspavljivanje, zajedničke aktivnosti vezane uz svakodnevnicu: biranje odjeće za sutra, pranje posuđa i igranje sa sapunicom, pravljenje kolača, osobito je djeci drago pravljenje valjušaka od krumpira ili gnječenje bilo kakve smjese, zajedničko crtanje

Za veću djecu to može biti zajednički odlazak u kino, zajedničko slušanje glazbe ili gledanje filma, čak i igranje računalnih igrica (uz ograničeno vrijeme trajanja ove aktivnosti), zajedničko kuhanje (osobito neobičnih jela), igranje zanimljivih društvenih igara, prakticiranje zajedničkog sporta (bicikliranje, plivanje, planinarenje i sl.), zajedničko upisivanje zanimljivih tečajeva (tečaj preživljavanja, tečaj samoobrane, tečaj kreiranja web stranica i sl.) 

Ovdje su nabrojene samo neke ideje kako razvijati odnos s posvojenim djetetom… Vi ćete sigurno pronaći vlastiti put, a mi ćemo vam rado, kao i do sada, biti podrška!

Više info: www.uksr.hr

  • melita2

    Posvojena sam sa 10 godina. Moji roditelji su me uporno pokušavali ugurati u društvo, što sam uporno izbjegavala. Do 9.godine sam živjela sa ženom koja mi nije bila majka, bila je alkoholičarka, tukla me svaki dan, ali svejedno bila je netko od koga sam osjetila prvu ljubav. S obzirom da svoju nježnosti nije ni približno pokazivala koliko me tukla završila sam kod udomitelja. Uz njihovu djecu i još jednu djevojku bila sam više predmet nekoga osoba. I onda su se pojavili moji roditelji. Promijenilo se puno ljudi oko mene, one za koje sam se vezala samo su nastajali iz mog života. Kada sam došla u novu obitelj jednostavno se više nisam željela vezati. Roditelji su uporno željeli nadoknaditi sve ono što nisam imala. Nisam imala potrebu za tim. Samo sam htjela nastavit dalje. Trebala mi je spontanost, a ne nametljivost. Kad sam ušla u pubertet počela sam razmišljati o biološkim roditeljima. Zašto se dogodilo sve? Stvarala sam negativne emocije u sebi, a nisam ih željela podijeliti, jer vršnjaci nebi shvatili, mama i tata bi se bojali da me na neki način ne izgube. Moj unutarnji svijet je bio u rasulu,moja zatvorenosti dovodili su me da pomišljam na najgore stvari-koji je smisao mog postojanja. Sa 19 godina odlučila sam saznati gdje je moja biološka majka,zašto se sve iz događalo. Upoznaš je, sva negativnosti je prešla u žaljenje. Od nje sam slušala istu priču kao i od socijalnih radnika kao i od mame i tate. Sve je to zvučalo kao napisani scenariji. Bila mi je puna kapa svega. Ona možda nije imala financije da me uzdržava, da se bori za mene, kao što sad nema ni za troje djece poslije mene, ali njih se nije odrekla, njih nije dala na posvajanje. Preko toga niti sam mogla niti sam željela prijeći.Zašto ja? Ali tu je došao kraj mojoj muci i unutarnjoj borbi. Shvatila sam. Dobila sam drugačiju priliku u životu, stekla sam iskustvo,koje na puno načina pozitivno koristim. Naučila sam da ljudima treba vremena, treba ih slušati, treba razmišljati,ne osuđivati. Nikada nisam mogla shvatiti svoje vršnjake, kad nisu bili zadovoljni sa onim što imaju,kad servisu veselili malim stvarima. Uvijek sam se kretali u društvu 'oštecenih'.  Sada imam 22 godine. Imam dijete od godinu dana, studiram. I nije mi žao radi ničega što mi se dogodilo. Jer uz sve ružno što se dogodilo, imam samo poticaj za dalje. Imam svoju obitelj, imam svoje prijatelje, studiram. Ne održavam kontakte sa 'surogat majkom' (jer na kraju krajeva,  ona je samo to),  ako nazove porazgovarati ću ali ne. Ona mije marila sve ove godine, nemam potrebe ni ja više za njom.oba je stranac.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.