Mama-posvojiteljica Sandra Vuk podjelila je s nama svoju obiteljsku priču, otkrila što joj je danas najvažnije u odnosu sa svojim dvjema kćerima, na što je posebno ponosna, ali i koje reakcije okoline posvojiteljima najteže padaju
Sandra i Bojan Vuk roditelji su 17-godišnje Angeline i četverogodišnje Eme Ive, no njihova obiteljska priča puna je iznenađujućih i "čudesnih" preokreta. Sada 41-godišnja učiteljica razredne nastave, Sandra je s 23 godine oboljela od sarkoma maternice, bolesti za koju su joj rekli da je preživi samo jedna od milijun oboljelih osoba.
"Ja bila ta, jedna od milijun, no najteže mi je bilo saznati da neću moći imati djece. Oduvijek sam znala da to želim, cijeli život sam čuvala nečiju djecu, a kao učiteljici, djeca su mi i poziv", kaže nam Sandra te priča kako su, nakon odstranjenja maternice i izlječenja, znajući da nema drugog načina da postanu roditelji, ona i suprug odmah krenuli u postupak posvajanja.
Borba za zdravlje djeteta
Već s 25 godina postala je mama djevojčice Angeline, koja je u njihovu obitelj stigla u dobi od pet mjeseci.
"Bila je prijevremeno rođeno, neurorizično dijete i tada, s pet mjeseci, bila je teška samo tri i pol kilograma, kao zdravo novorođenče. U inkubatoru su joj stradale i oči pa je do svoje sedme godine bila na četiri operacije, do 12. godine redovito je išla na vježbe za strabizam i sav se taj trud isplatio, jer sada još jedino u školi treba nositi naočale. U vrijeme kad sam dobila Angelinu, i mnoge moje prijateljice postajale su majke i tada mi je jako teško padalo uspoređivanje i njihovo isticanje kako im djeca brzo napreduju, dok je s mojom djevojčicom puno stvari išlo sporije. No to se do danas promijenilo", kaže nam ova mama, ponosna na svoju lijepu i pametnu gimnazijalku, koja je u sedmom razredu osnovne škole osvojila i svjetsku nagradu iz likovne kulture.
Kad je Angelina imala sedam godina, njezini su roditelji drugi put ušli u proces posvajanja, potaknuti dijelom i njezinom željom. "Slali smo pisma svim Centrima za socijalnu skrb u Hrvatskoj i Angelina bi uvijek na kraju sama dodala par rečenica o tome zašto želi brata ili sestru", kaže Sandra te dodaje kako je njezina starija kći uvijek bila posebno brižna i osjetljiva i kad bi za Božić odnosile humanitarnu pomoć djeci u Caritasovom domu, ona bi poslije plakala zbog prehlađene djece koja su tamo bila bez roditelja.
'Drugu kćer zovem svojim čudom'
Sandra kaže da je od početka znala da će dobiti još jedno dijete: "Bila sam sigurna da negdje postoji dijete za mene, pa sam čak sačuvala neku Angelininu robicu, koju sada nosi i moja druga kćer."
Iako su očekivali da će drugo dijete koje će posvojiti biti starije, možda već školarac, u obitelj Vuk prije četiri godine stigla je još jedna beba. "Ema Iva nam je došla s četiri mjeseca, i to zato što je Centar za socijalnu skrb, na temelju našeg iskustva s prvim djetetom, procijenio da smo sposobni nositi se s ozbiljnim zdravstvenim problemima, na što mnogi posvojitelji nisu spremni. Ema Iva je također bila neurorizično dijete s dosta potencijalnih problema, no uz redovito vježbanje na Goljaku veliko poboljšanje bilo je vidljivo već tri mjeseca nakon što je došla k nama, a do dobi od 14 mjeseci prestigla je svoje vršnjake i već tada bez problema slagala rečenice od tri riječi. Zato sam počela govoriti da je ona moje čudo, a to se i dalje stalno potvrđuje, i svi se slažu sa mnom. Ona sada s četiri godine priča kao dijete iz drugog ili trećeg razreda i stalno nas iznenađuje svojim pitanjima i zapažanjima", priznaje mama Sandra.
Prava sestrinska ljubav
A starija sestra, koja ju je željno očekivala, sada s njom provodi puno vremena. Jako su povezane pa si čak i fizički sliče, kao što mnogim svojim gestama obje sliče i na mamu. Obje djevojčice od početka znaju da su posvojene i zbog toga se nimalo manje ne osjećaju dijelom ove obitelji. "Kad je starija kći u prvom razredu gimnazije trebala napraviti obiteljsko stablo, upisivala je u njega moje i suprugove roditelje i druge rođake. Ni na trenutak nije bilo upitno tko je njezina obitelj", ispričala nam je Sandra.
Kao majci, najvažnije joj je da njezine kćeri budu sretne, a kad je to potrebno, spremna ih je zaštiti i boriti se za njih. I zaista je ponosna majka. Svaki uspjeh svojih kćeri doživljava kao svoj, ali se svakom njihovom uspjehu i divi.
Različite reakcije na posvojenje
Potaknuta svojim iskustvom, Sandra komentira kako mladi parovi koji žele posvojiti najčešće traže idealno dijete, a toga nema. "Pa i kad rađate dijete, ne znate kakvo će ono biti. Ako se pojave neki problemi, s tim se jednostavno treba znati nositi. Tako smatram da ni kod posvojenja dijete ne treba biti idealno, jer ljubav će napraviti svoje. Djeca koja su bila ostavljena, uz ljubav majke procvjetaju", poručuje.
A pričajući o neugodnostima koja je doživjela kao mama-posvojiteljica, kaže da su je najviše smetala pitanja drugih ljudi poput "Znaš li čija je, od koga je, zašto su ti je dali?", komentari poput "Nije ni tvoja, a...", ali i veličanje posvojenja kao humanitarnog čina.
"Ne smatram to humanitarnim djelom, ja sam jednostavno htjela biti mama i ovo je samo bio način da to postanem", kaže Sandra, koja zimske praznike provodi sa svojim kćerima kod kuće: "Nakon što je Ema Iva uz veliko veselje i samo malu sestrinu pomoć okitila bor, a Angelina ispekla svoje prve cupcakes kolače, izgledom kao iz knjige, nas tri sada koristimo priliku za dugo spavanje, pjevanje po kući i pravi odmor bez ikakvih rasporeda."
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Miss7Mama dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Miss7Mama te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.