Problemi u odgoju posvojenog djeteta

Pregledaj članak

Sortiraj odgovore

Najstariji
  • Najnoviji
  • Najstariji
  • melita2

    Broj poruka: 1

    Prijavi adminu

    Posvojena sam sa 10 godina. Moji roditelji su me uporno pokušavali ugurati u društvo, što sam uporno izbjegavala. Do 9.godine sam živjela sa ženom koja mi nije bila majka, bila je alkoholičarka, tukla me svaki dan, ali svejedno bila je netko od koga sam osjetila prvu ljubav. S obzirom da svoju nježnosti nije ni približno pokazivala koliko me tukla završila sam kod udomitelja. Uz njihovu djecu i još jednu djevojku bila sam više predmet nekoga osoba. I onda su se pojavili moji roditelji. Promijenilo se puno ljudi oko mene, one za koje sam se vezala samo su nastajali iz mog života. Kada sam došla u novu obitelj jednostavno se više nisam željela vezati. Roditelji su uporno željeli nadoknaditi sve ono što nisam imala. Nisam imala potrebu za tim. Samo sam htjela nastavit dalje. Trebala mi je spontanost, a ne nametljivost. Kad sam ušla u pubertet počela sam razmišljati o biološkim roditeljima. Zašto se dogodilo sve? Stvarala sam negativne emocije u sebi, a nisam ih željela podijeliti, jer vršnjaci nebi shvatili, mama i tata bi se bojali da me na neki način ne izgube. Moj unutarnji svijet je bio u rasulu,moja zatvorenosti dovodili su me da pomišljam na najgore stvari-koji je smisao mog postojanja. Sa 19 godina odlučila sam saznati gdje je moja biološka majka,zašto se sve iz događalo. Upoznaš je, sva negativnosti je prešla u žaljenje. Od nje sam slušala istu priču kao i od socijalnih radnika kao i od mame i tate. Sve je to zvučalo kao napisani scenariji. Bila mi je puna kapa svega. Ona možda nije imala financije da me uzdržava, da se bori za mene, kao što sad nema ni za troje djece poslije mene, ali njih se nije odrekla, njih nije dala na posvajanje. Preko toga niti sam mogla niti sam željela prijeći.Zašto ja? Ali tu je došao kraj mojoj muci i unutarnjoj borbi. Shvatila sam. Dobila sam drugačiju priliku u životu, stekla sam iskustvo,koje na puno načina pozitivno koristim. Naučila sam da ljudima treba vremena, treba ih slušati, treba razmišljati,ne osuđivati. Nikada nisam mogla shvatiti svoje vršnjake, kad nisu bili zadovoljni sa onim što imaju,kad servisu veselili malim stvarima. Uvijek sam se kretali u društvu ‘oštecenih’. 
    Sada imam 22 godine. Imam dijete od godinu dana, studiram. I nije mi žao radi ničega što mi se dogodilo. Jer uz sve ružno što se dogodilo, imam samo poticaj za dalje. Imam svoju obitelj, imam svoje prijatelje, studiram. Ne održavam kontakte sa ‘surogat majkom’ (jer na kraju krajeva,  ona je samo to),  ako nazove porazgovarati ću ali ne. Ona mije marila sve ove godine, nemam potrebe ni ja više za njom.oba je stranac.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.