Nakon 12 tjedana ljetnih praznika, vrijeme je za školske klupe. Nekima milo, nekima ne, ali sve u svemu, nama je dobro došlo, jer da je duže trajalo, kako kaže ona jedna pjesma, ne bi valjalo.
...i možda nazdravim kojom čašicom, priznajem. Počinje škola! Svi se vraćamo onoj divnoj, dosadnoj, jednoličnoj rutini koja nas nekad ubija i koju nikad nisam posebno ljubila, ali ta rutina sad za mene znači tišinu, mir, samoću. I rad u tišini, miru, samoći. Nakon 12 tjedana rada uz popratne zvukove svađe, zahtjeva, smijeha, prohtjeva, pitanja, pripreme hrane, igrica, televizije, plača, vrištanja, igranja... nastavi niz – stiglo je vrijeme kad znam da ću imati barem nekoliko sati mira. Blaženog mira. I ne sramim se reći da sam jako sretna zbog tog. Ali, priznajem, trudila sam se ne osjećati se kao nemajka dok sam jedva čekala da krenu jutros u školu...
Ljeto je bilo stvarno dugo i meni možda najnapornije ikad. Razlozi su razni i znam da nije baš svima bilo tako, ali nama jest. Ja volim svoju djecu, beskrajno i neizmjerno, ali 12 tjedana je – previše. Dobro, minus godišnji, ali opet... Ja volim svoju djecu i da, ovo sam si ljeto to često ponavljala, jer je bilo trenutaka kad sam pomislila da bi netko sa strane mogao pomisliti drukčije. Posebno ako nema djecu, oprostite mi na diskriminaciji.
Ja sam, priznajem pred svima, jedva dočekala školu. Znam da tek sad slijedi onaj pravi show, znam da je kaotično, znam da nas čeka borba s učenjem, trčanje na aktivnosti, znam da ću sigurno ubrzo poželjeti jedno – dugo, toplo ljeto. Sve znam. Ali da je ovo ljeto potrajalo još koji dan, ne znam kako bismo završili ove praznike.
Ja volim svoju djecu. Oni su zabavni, pametni, šaljivi, brzi na jeziku, pričljivi, topli, pristojni, dragi. Ali nakon 12 tjedana ništa mi od tog više nije simpatično i ništa ne želim više slušati cijeli dan, dan za danom. Oni se vole družiti, ali okolnosti su htjele da im ja u najvećem postotku vremena budem jedini izbor za društvo. Ne pretjerano interaktivno društvo, i to uz posao, a kad imaš 12 i 9, nije ti to baš "špica".
Da, radim od doma. I točno znam što će neki (ili češće neke - opet diskriminacija, znam) reći: pa barem radiš od doma, imaš sreće, ne moraš brinuti što rade dok su sami doma. Ima i tu istine, naravno, zahvalna sam na tom. Nemamo bake, nemamo nikakvu "rezervnu opciju". Super je praktično to što radim od doma. Ali tko nije probao...
Čari grada...
Možda – sigurno – je drukčije ako ne živiš u gradu ili živiš u malom gradu ili ti je barem blizu neka prostrana priroda, šuma, rijeka, more... Sigurno je drukčije ako je više ekipe u blizini, ako imaš više godišnjeg, ako imaš više prilika za kratki bijeg iz grada, sigurno je drukčije ako djeci možeš priuštiti jedan, drugi, treći kamp ili nešto slično. Ne znam, valjda jest. I da, grad ljeti ima svoje čari, obišli smo svašta, ima nešto i u onom "ljetu kao iz 90-ih", trendu koji je bio ultrapopularan ovo ljeto među mamama. Ali teško je zamisliti koliko dugi mogu biti dani...
Upoznala sam neki dan na radionici jednu mamu. Razvedena mama sa sinom od osam godina - on je uglavnom kod nje, ali bio je i kod tate ovo ljeto. Ona radi od doma. I ja isto, kažem. Najednom se zagleda u moju 9-godišnjakinju dok skače prepuna energije.
"Dakle, dvoje ih je? Ona i brat?"
"Da."
"I cijelo ljeto tako? Od doma, s njih dvoje?"
"Da."
"Bez alkohola?" pitala je potpuno ozbiljno.
"S alkoholom. Apsolutno s alkoholom."
Kimnula je suosjećajući i puna razumijevanja.
Taj trenutak smo se povezale. Taj trenutak koji, oprostite opet na diskriminaciji, ne može razumjeti onaj tko nije provodio dane radeći s djecom u istoj prostoriji. Sigurna sam da će se sad naći onih koji (koje?) će mene diskriminirati i aludirati na alkohol, pitajući se kakva je to mama koja ne može biti sa svojom vlastitom djecom, koju, kao, voli, kako kaže. Samo dajte. A onda probajte provesti ovakvo ljeto, pa se javite ponovo. Hvala!
Misliš da znaš?
Zamisli, na primjer, da radiš dok kolege neprestano tulumare. Ili, recimo, da uvijek barem po dvoje kolega iz ureda ima pauzu i da nemaju obzira za to što ti, zapravo, radiš. Zamisli da pokušavaš sročiti suvisle rečenice, a kolege se baš dobro zabavljaju uz ručak i prepričavaju anegdote, umiru od smijeha. S tim da kolege imaš pravo pozvati na red, jer je to, ipak, radno mjesto. Moja djeca su doma, na svom, i moraju se zabaviti. Jedan dio dana mogu od njih to zahtijevati (blaženi ekrani – recite što god hoćete!), ali stalno... nije fer, moramo priznati. Oni su, ipak, djeca. Moja djeca.
Rutina. Svakodnevna, školska, radna rutina. Nikad je nisam voljela, uvijek mi je stvarala nelagodu. A sad joj se veselim kao nikad. O, draga, o, slatka, o ugodna rutino! Znam da neće proći ni mjesec dana, a ja ću već biti na izmaku snaga, kao i većina roditelja školaraca, ali... Dobro je. Dobro je da se sve događa u ciklusima. Samo nije dobro da ljetni praznici traju 12 tjedana, ako se mene pita.
Ja volim svoju djecu i oni vole mene. Voljeli smo se i cijelo ovo ljeto, čak i onda kad bi netko sa strane rekao da to baš i nije istina. Voljeli smo se... glasno. Ali sad je dobro da se malo volimo uz školu – malo u miru i tišini dok su u školi, pa onda malo glasnije kad se vrate. I tada ćemo se voljeti još više.
Ljeto je bilo dugo i toplo, a sad, dame i gospodo, show ide dalje i začas ćemo opet kukati zbog škole i svakodnevice... Ali dotad, odoh uživati i raditi u tišini, dok su oni u školi. Živjeli!
