Ne možemo promijeniti svijet i ne možemo promijeniti sve ljude, ne možemo pucnuti prstima i učiniti sve boljim. Ali možemo biti ljubazni i možemo svoju djecu naučiti da budu ljubazni i učiniti svoj mali svijet malo, malo, mrvicu boljim.
Išla sam nedavno ujutro s jednom mamom od škole, nakon što smo ostavile svaka svoju curku. Hodale smo i razgovarale, izašle iz kruga škole i napravile još 200-tinjak metara. Jedna je meni poznata mama išla ususret trčeći s malenom, pa sam u šali dobacila „opet se kasni“ ili nešto slično. Drugoj sam mahnula iz daljine. Trećeg sam, tatu, pitala ne žive li oni na drugu stranu, valjda sam nešto pobrkala… Mama s kojom sam hodala slušala je što govorim, ali sam primijetila pogled – začuđeno se okretala za onima koje sam pozdravila.
„Ti poznaješ baš sve? Nismo prošli ni 300 metara, a ti si pozdravila valjda 10 ljudi…“ u nevjerici se nasmijala. Nekako u tom trenutku sam osvijestila da ono što je meni potpuno normalno nije baš svima uobičajeno. I tad sam shvatila da sam zapravo postigla ono što sam voljela kod moje mame… Tek kad je umrla, shvatila sam koliko ju je ljudi znalo, koliko je ljudi voljelo popričati s njom, koliko je ljudi mene znalo zbog nje.
Nekad prije ljeta krenuli smo moj 10-godišnjak i ja do knjižnice, u subotu ujutro. Funny story je da knjižnica na kraju nije radila, a dodatno je funny zato što nam je za tu otprilike jednu tramvajsku stanicu trebalo valjda sat vremena. U nekom trenutku sam čula: „Mama, hoćemo li mi jednom i stići do te knjižnice? Samo da znam…“
Ja od svoje 10. godine živim na Trešnjevci, dakle baš tako sam bila, kao on. Uvijek se znalo da ti subotom treba, pa… malo duže za doći do placa. Jer su svi išli na plac. Tako je i danas. Svi oni susjedi koji su me znali kao dijete, još uvijek idu na plac subotom. Kao što je to radila moja mama. Svi oni koje sam kroz godine upoznala – šećući jednog psa, pa drugog, pa djecu – subotom se muvaju po kvartu. A ja ih želim pozdraviti i s njima popričati. Eto, tek tako, iz pristojnosti, kao da im tako na neki način dajem do znanja da mi je stalo do njih. Kao što je to radila moja mama, kojoj sam se uvijek čudom čudila „kako može baš sve poznavati i s baš svima pričati“. Onako kako se meni sad čude.
Znate, suseda...
Ne pričam sa svakim s istim guštom i jednako dugo. S nekima sam jednom nogom tu, drugom prema odlasku, s drugima bih najradije odmah sjela na kavu, nekima samo u prolazu mahnem „kako ste, evo, dobro je, ide“, neke zagrlim. I tad se baš nekako osjećam živo. Nekad me znalo živcirati kad su mamu svi zvali „suseda“ (po zagrebački, jel), a sad sam ja ta „suseda“ i to mi je jedna od dražih titula.
Kad je moj stariji već bio dovoljno velik da pozdravlja ljude, u dućanima na primjer, uvijek sam na ulasku pozdravila, kao i uvijek, pa onda njemu uputila pogled i „Kažemo dobar dan“, a on baš i nije bio oduševljen idejom. Klasika, ništa čudno. Ali ja sam silno htjela da on pozdravlja. I onda sam naišla na neki članak u kojem piše da mi zapravo silimo djecu da rade nešto što ne žele – pozdravljaju, da ih moramo pustiti da sami odluče…
Odmah sam kao svaka prava uzrujana mama toddlera pitala psihologinju s kojom sam surađivala tada – je li to stvarno istina?! Uzrujala se i ona i rekla: „Ma daj, gluposti! Što sve neće napisati!“ Dovoljna mi je bila jedna rečenica objašnjenja, zapamtila sam je: „Ne živimo na pustom otoku, nego okruženi ljudima, u zajednici, i moramo naučiti dijete da funkcionira u zajednici.“ Bio je to facepalm trenutak za mene. Pa naravno! Više mi nije palo na pamet drukčije, a pozdrave su savladali itekako, oboje. I više od tog.
Neki dan je krenuo u školu i nazvao me 5, 6 minuta kasnije – da mi kaže da je jednom stričeku pomogao pronaći servis mobitela. Prvo se nije mogao sjetiti gdje je, striček već krenuo dalje, a on se sjetio i potrčao za njim da mu pokaže. Ljetos me zvao da mi kaže da je pomogao jednoj starijoj teti preko ceste tamo gdje je kratko zeleno. Sav sretan. Kad ide iz škole popodne, uvijek mi kaže „Pozdravila te teta Silvija, malo sam popričao s njom“, mojom školskom koja radi blizu placa. Kad je s ekipom u parku, uvijek me izvijesti koje je sve pse (i njihove ljude, naravno) sreo, što je s kim pričao i tko je sve pitao za mene.
Prije jedno 15-ak godina, s nama je još bio naš prošli pas, sretala sam i znala mnoge u šetnjama, pa tako nekad i djecu. Uglavnom bi sramežljivo prošli ili odzdravili ako bih ja pozdravila, nasmiješili se. Ali ne i on. Jedan dječak, koji je sad već muškarac, a tad je bio na ulasku u pubertet (a znamo koliko vole razgovarati s odraslima tada) svaki, ali svaki bi me put oduševio. Pozdravio bi, pozvao mog psa, podragao ga, popričao sa mnom, onako neobavezno, „kao veliki“, o svom i mom psu, nasmijao se, pozdravio sa smiješkom. Uvijek sam se divila tome i pitala tko su ti roditelji i kako su uspjeli odgojiti takvo divno dijete?! Zato nekad jednostavno cvatem kad pomislim kako, wow, i moj tako razgovara s ljudima. To me čini sretnom.
Nismo sami na svijetu
Drago mi je što nisam povjerovala u onu suludu teoriju da ih ne treba siliti da pozdravljaju. Bez obzira na sve, za mene to nije opcija, pa neće biti ni za njih. Nedavno sam čekala moju maličku pred školom, taman kad je i stariji izlazio. Prije njega izašao je njegov donedavno-prijatelj s kojim se u potpunosti razišao. Trenutno su u potpunom ignore modeu, odnosno ja sam to svom savjetovala. Mirenje nije išlo, pa onda bolje ovako nego svađa i prepucavanja. I mir je. Ali kad je taj donedavno-prijatelj izašao, pogledao me i okrenuo glavu na drugu stranu. Da se razumijemo, znamo se, još prije dvije godine sam ga kupila iz škole kad i svog i vodila obojicu u park, posjećivali smo se. Zvao me „teta Nataša“. I sad je okrenuo glavu od mene i nije pozdravio.
Tu sam večer održala mom malom predavanje. Možeš se posvađati s kim hoćeš, možeš ne pričati, možeš se ne družiti, nemam problema s tim, ne družimo se sa svima, ali uvijek, uvijek i uvijek izvoli pozdraviti njihove roditelje jer oni nemaju veze s vama! Nije mu odmah bilo jasno zašto mu to govorim, jer – on bi tako i napravio, ali je zbrojio 2 i 2. Obećao mi je da će uvijek pozdraviti i znam da hoće.
Mala je još uvijek s nama, ne ide sama po kvartu, ali već mi se hvali kako je otišla do „znaš one curke“ na igralištu, pa ju pozdravila, pa se javila na hodniku bratovoj prijateljici i izgrlila je, pa je pozdravila bratovu učiteljicu. Još uvijek priča kako smo na putu do vrtića pomogli zajedno sa susjedom jednom starom stričeku koji je pao, na kiši, da se digne. Neki dan smo bili s našim psetom (od milja, naravno) u parku, kad me povukla za rukav: „Daj dođi, brzo!“ Nisam imala pojma kamo idem i zašto. Vukla me do mjesta gdje sam bliže jednoj susjedi koja je prolazila, a koju smo često pozdravljali na putu do vrtića i pričali s njom. „A zašto si me dovela tu? Što radimo?“ pitala sam je. „Pa da pozdraviš susjedu!“
I tako, nemamo više problema s pozdravljanjem, to je sigurno. I meni je srce na mjestu. A sigurna sam da ih i njihova baka gleda od gore i uživa u tom kako i oni postaju „susedi“.
I što sad sve to znači u našim životima, to „dobar dan, sused“ ili „kak ste, suseda“? Hoće li zbog tog svijet postati bolje mjesto? Neće. Hoće li biti mir u svijetu? Neće. Hoće li svi ljudi postati dobri i početi vjerovati u ljubav? Neće. I ne, neće biti manje budala i ne, neće nestati zla jednom zauvijek. Ali taj naš mali kutak u ovom ludom svemiru može biti bar mrvicu ljepši, a nama život bar mrvičak ugodniji. Uz samo malo ljubaznosti.
